Kao da je život jedan kaotični teatar u kojem se, bez ikakvog scenarija, izmjenjuju likovi i scene, obožavam sjediti postrance i promatrati ljude u nesvakidašnjim situacijama. Nazvala bih to „hobijem“, premda ne vjerujem da je buljenje u ljude itko ikada klasificirao kao hobi. Uglavnom… Radim to posve intuitivno, motivirana pukom radoznalošću. Bez ikakve namjere da neko ponašanje osudim ili ismijem, činim to naprosto kako bi u najsitnijim gestama drugih, njihovim jedva vidljivim signalima nelagode i ohrabrujućim pokušajima da se ona ne primijeti, pronašla djeliće sebe i ono što nas veže.
Nekoć, dok su na domaćem terenu još postojale modne revije, koje sam vjerno pohodila, ponekad bih krajičkom oka hvatala poznata lica na panou za fotkanje. Neki od njih, u svega su par sekundi akumulirali svu samouvjerenost svemira i nabacili supermodel pozu, dok su drugi, kao da staju pred streljački vod, gutali knedle, stiskali šake, namještali osmijehe i u sebi molili svevišnjeg da ta gungula čim prije završi. „Dobro, hajde pokušaj ne bit kuhana noga“, često sam si govorila dok sam namještala pozu trudeći se da se ne primijeti nelagoda koju osjećam pred fotoaparatom, i nekako mi je bilo lakše kada sam uvidjela da u tom feelingu nisam usamljena. No, ono što me posebno pritom intrigiralo jest to što u tom ponašanju svi po inerciji sudjelujemo, kao da je riječ o posebnoj verziji društvenog performansa s točno dodijeljenim ulogama. Osim modela na pisti i dizajnera koji su smješteni u centralnu poziciju događanja, svoju ulogu u njoj imaju i sami gosti koji, često odjeveni u dizajnerske kreacije, odrađuju svoj dio „posla“ i koji tako, na svojevrstan način, bivaju likovima jednog neformalnog, ali važnog dijela showa. Riječ je ustvari o predstavi prije predstave u kojoj su likovi tek donekle svjesni svojih uloga i koji, eto, kroz te uloge klize kako najbolje znaju i umiju. Što je, naravno, beskonačno zanimljivo promatrati sa strane.
Upravo je to svojim briljantnim showom u Parizu nastojao prikazati Demna Gvasalia. Čak je, to, pomalo nespretno nazvati showom u klasičnom značenju te riječi, obzirom da je Balenciaga performans ustvari ponajviše podsjećao na društveni eksperiment, a najmanje na reviju. Bila je to „mala studija ljudskog ponašanja“, kako ga je Cathy Horyn lijepo opisala. Možda i kritički osvrt na modu kakva danas jest, fokusiraniju na neformalni dio folklora, celebrityje i fotkanje nego na samo reviju i kolekcije. Kako bilo, Balenciagina (ili, bolje rečeno, Demnina) predstava u Parizu bila je sve samo ne revija. No, imala je pomno osmišljen scenarij. Kada su uzvanici počeli pristizati u Théâtre du Châtelet, na ulazu ih je dočekao crveni tepih, kao da je riječ o holivudskoj premijeri kakvog blockbustera. Čete fotografa uzvikivale su njihova imena, gomilica je vrištala u pozadini, a oni su se, pod paljbom bliceva osmjehivali i mahali kamerama nastojeći zauzeti najbolju pozu koju su u tom trenutku mogli smisliti. Tek nakon što su ispunili svoju misiju na crvenom tepihu, sjeli su u auditorij teatra da bi, gledajući u veliko platno, shvatili da su i sami bili dijelom showa (baš kao što, ustvari, uvijek jesu).
Bio je to sjajan aha! moment, trenutak spoznaje i svojevrsno dopuštenje da iz pozicije gledatelja promatraju druge dok prolaze ono što su i sami netom prošli. Među urednicima, influencerima i celebrityjima šetali su i modeli, no teško je bilo dokučiti tko je u kojoj ulozi „službeno“ ili „neslužbeno“, tko je došao odjeven u Balenciagu zato što je „prijatelj“ brenda ili njegov ambasador, a tko je tu kao profesionalni model. Možda su svi, a možda nije nitko. Cardi B, Lewis Hamilton, Juergen Teller, Natalia Vodianova, Isabelle Huppert, Naomi Campbell, Elliot Page, publika je bila zbilja šarolika i svi su, htjeli nehtjeli preuzeli ulogu modela. Na koncu, to je učinio i sam Demna u outfit reprizi svog Met Gala kostima. Iako je čitava ideja poprilično sklizak teren, bio je to jedan sasvim divan mindfuck odigran promišljeno i pametno. Granice između neformalnog i formalnog dijela showa bile su posve zamagljene, baš kao i uloge aktera koji su koračali tepihom u Théâtre du Châtelet, a Horyn je nakon cijelog proživljenog iskustva napisala da se nikada na nekoj reviji nije bolje zabavila i nasmijala premda je tek kasnije shvatila da je „nasamarena“. Da mi je netko rekao da će se smrtno ozbiljni urednici jednom iskreno zabavljati na nekoj reviji iako ih je netko dig’o na foru, rekla bih mu da je sumanut. No, vremena se očito mijenjaju.
Upravo taj smijeh indikator je neke nove ere, ere u kojoj se moda odriče rigidnosti i uštogljenosti i fokus s odjeće premješta na zabavu, a u slučaju Balenciage – propituju i sveti gral mode: ekskluzivnost. Sve više modnih kuća uviđa da je klasičnim modnim revijama u, kojima modeli lelujaju gore dolje, ustvari odzvonilo i da u njima uživaju tek izolirani mazohisti, te da bi ostala zanimljivom mora ponuditi nešto novo, nešto što će ljudi smatrati zabavnim i zapamtiti duže od nekoliko sekundi. Demna je toga, očito, poprilično svjestan. Tome u prilog govori i drugi dio performansa u Parizu tijekom kojeg je publici prikazan 10-minutni crtani film nastao u suradnji s kreatorima kultnih The Simpsonsa. Nemam namjeru prepričavati radnju crtića, no on se sjajno poigrava s elementima koji su modi dosad bili poprilično strani kao što je, primjerice, zajebancija na vlastiti račun, od „previsokih“ cijena, preko Homerove borbe da izgovori ime Balenciaga, Marge koja paradira u haljini s „preširokim“ ramenima, Demnine spoznaje da mora „spasiti stilski deprivirane stanovnike Springfielda“ i one da je „običnim“ ljudima važniji KFC od Balenciage, pa sve do apostrofiranja predrasuda o Francuzima. Nakon Demninog nagovaranja, Moe, Bart, Patty i Selma, Lisa, Homer i, na kraju, Marge kao zvijezda showa, prošetaju pistom u Balenciaga kolekciji, i jedino što možete zaključiti jest da ste se konačno dobro zabavili i da vas uobičajena modna uštogljenost nije umorila. Jer je konačno nije bilo! Sudeći po najnovijim trendovima, posve je lako zaključiti da je moda shvatila da nešto treba promijeniti kako bi i dalje ostala relevantna i zanimljiva. Oni koji su to uvidjeli shvatili su da je ključ u slamanju ustaljenih obrazaca i u zabavi. I to je sjajno. No, pritom mora ipak paziti da ne upadne u zamku i ne zaboravi ono ključno, a to je odjeća. Na koncu konca, sve drugo je tek popratni show.
