DOSIJE KAFKA: Da li svaka generacija ima svog Jozefa K?

Iako nesaznatljiv i enigmatičan, Kafka odoleva vremenu.

autor Milan Nikolić
kafka

Iako ga otkriva svaka nova generacija, koja biva fascinirana nimalo prijatnom stvarnošću njegovih romana i donosi nova tumačenja, briljantna i sasvim pogrešna, Franz Kafka ostaje to što jeste – literarni genije sa nemerljivim uticajem na sve što je došlo posle njega.

Jozef K. je bio ubeđen da se tog dana kada je uhapšen ništa nepredviđeno ne bi desilo da je ispoštovao svoju svakodnevnu rutinu. Da se sve dešavalo po utvrđenom redosledu od samog jutra. I tog ubeđenja se držao sve dok nije sasvim izgubio kontrolu nad događajima. Roman „Proces” je remek-delo svetske književnosti, a uz pripovetku „Preobražaj” i roman „Dvorac” spada u najznačajnija dela velikog Franza Kafke. Pisca čije stvaralaštvo nikada nije objašnjeno do kraja. Ukoliko je tako nešto teoretski moguće budući da su velika dela otvorena za nove analize a da pritom ne gube ono što ih čini izuzetnima. 

Franz Kafka je jedinstvena pojava u svetskoj književnosti. Najopštije rečeno, pripada srednjoj struji evropskog modernizma, avangardi koja je obeležila prve decenije dvadesetog veka. Poreklom Jevrejin, rođen je u Pragu 3. jula 1883. godine. Govorio je češki jezik, ali je pisao na nemačkom. Iako se školovao za pravnika i radio u osiguravajućem društvu, što stvara izvesnu sponu sa njegovim likovima, vrlo rano je počeo da piše prozu. Prvenstveno pripovetke. Pisanje je smatrao svojim istinskim pozivom i odvajao ga je od svakodnevnih poslova kojima je obezbeđivao egzistenciju. Iza sebe nije ostavio veliki broj dela. 

Neobjašnjiv i u mnogo čemu nedokučiv, Kafka je ostao nesaznatljiv, enigmatičan, baš kao i njegovi radovi.

Neobjašnjiv i u mnogo čemu nedokučiv, Kafka je ostao nesaznatljiv, enigmatičan, baš kao i njegovi radovi. Iako je imao nemerljiv uticaj na književnost koja je stvarana decenijama kasnije, na filmsku umetnost pa i slikarstvo, zahtevao je da se dela koja je napisao nakon njegove smrti spale. Na sreću čovečanstva, Max Brod, Franzov prijatelj i izdavač, inače pisac i kompozitor, nije ostvario taj njegov zahtev. Roman „Amerika” štampan je posthumno. Kafka je umro mlad, 3. juna 1924. godine u malom mestu u blizini Beča. Imao je samo četrdeset godina. 

profimedia 0278139708

Ilustracija: Bianca Schaalburg / akg-images / Profimedia

Enigmatičnost Kafkinog stvaranja leži u samoj atmosferi njegovih pripovedaka i romana. U prodoru nadrealnog u svakodnevno. Ali to nesvakidašnje, nelogično i iracionalno ne biva prepoznato kao takvo već je integrisano u realnost. Čovek se budi i biva uhapšen bez krivice ili se budi kao insekt. Franzov literarni svet je svet košmara, neprijatnosti, nelogičnosti. On je zastrašujući i privlačan, groteskan i uznemirujući. Otuda potiču termini poput „Kafkin magijski realizam” i veoma poznata „kafkijanska atmosfera” na kojoj su insistirali egzistencijalisti, Kafkini savremenici Albert Camus i Jean-Paul Sartre

Činjenica je da svaka nova generacija otkriva Kafku i kada ga jednom spozna, nikada ne odustaje od njega.

Zašto magijski realizam? Kafka, iako sramežljiv i zatvoren čovek čiji su pravi karakter znali samo njemu bliski ljudi poput Maxa Broda i opisivali ga kao zabavnog i inteligentnog, bio je majstor realističkog narativa. Njegov smisao sa sugestivno detaljno opisivanje, za mapiranje prostora, jednostavno je neprevaziđen. Magijsko se odnosi na uklapanje nelogičnog u logično, na maskiranje nadrealnog i njegovo nedvosmisleno prihvatanje. Kafkijanska atmosfera je atmosfera malih stanova, zabačenih ulica i kvartova, neobičnih klaustrofobičnih prostora koji pritiskaju sopstvenom prirodom. To je svet kojim marširaju sudije, industrijalci, radnici, političari, birokrate i očevi. Jedan deo analitičara Franzovog dela smatra njegov problematičan odnos sa ocem veoma važnim za razumevanje romana i pripovedaka koje je ostavio iza sebe. Veruje se da očev nepokolebljiv autoritet stoji na samom ulazu u lavirinte njegove literature. A kada se čitalac jednom spusti u njihove nepredvidive ponore, nikada se neće zaustaviti. Do konačnog rešenja koje je genij poput Kafke uvek ostavljao otvorenim. 

KAFKA I MRAČNA STRANA PRIRODE

Veliki deo kritičara insistira na otuđenosti kao ključnom pojmu za razumevanje njegove literature. Na nemoći čoveka koji propada kroz provalije birokratskog aparata koji ga na kraju sasvim guta. Nikada ne bi trebalo gubiti iz vida da su ova tumačenja nastajala u vreme nepomirljive polarizacije sveta na Istok i Zapad, u vreme rađanja zastrašujućeg birokratskog aparata koji je zaista bio nemilosrdan, u doba uspona filozofije egzistencijalizma (Camus, Sartre) na koju je Kafka veoma uticao. I pomenuta tumačenja nisu pogrešna. Modernost jeste donela otuđenje, pojam apsurda opsesija je tih decenija prošlog veka, ali Kafka nije svodiv na to. Razumeti ga mnogo je više od lamenta nad ljudima koje je savremenost udaljila od sopstvene suštine i lepote življenja. Kafka u pogon stavlja mračnu stranu prirode, on se poigrava instinktima i nagonima, ličnim i kolektivnim mehanizmima. Onim što je intimno i onim što je zvanično. 

BURO Theodora Aretaki 12 page 0001
Ilustracja: Theodora Aretaki

U Kafkinom svetu čovek je mučen, ponižen, maltretiran od društva kojem pripada. Ali i od sopstvenih porodica. Njegov junak je postiđen, pred sobom, pred svojim telom, pred svojim emocijama. U igri nije isključivo surovost vladajućeg aparata i nelagodnog sveta. Svet nikada nije lagodan. Sistem nikada nije preterano empatičan. Svet iz Kafkine perspektive sagledan je očima likova koji se bore sa sopstvenim emocijama, strahovima, inhibicijama, osećajem krivice, koji je posebno intrigirao interpretacije zasnovane na psihologiji. U svemu tome nazire se univerzalnost njegovog dela, popularnost koju nije prekrilo vreme, jer tako nešto sa velikom umetnošću nikada i nije moguće. Činjenica je da svaka nova generacija otkriva Kafku i kada ga jednom spozna, nikada ne odustaje od njega.

Ilustracije: Theodora Aretaki za BURO. Print 04; Bianca Schaalburg / akg-images / Profimedia