Svi smo mi Amanda Sajfred

Videli smo baš sve

You can see everything ima (ne)očekivanog negativca

Ukoliko još uvek niste stigli da pogledate You can see everything, vreme je da to promenite. Nejtan Filder i Lens Openhajm su nam servirali film godine, a mi smo progutali svaki zalogaj. Osim toga, činjenica da su svi sedeli na svojim mestima tri sata je dovoljan dokaz za mene da naš attention span nije do kraja izgubljen i da se priroda obnavlja. Sam dokumentarac koketira sa idejom šta je zapravo istina i ko ima najveću moć da kontroliše narativ – protagonisti, storyteller, pa čak i publika – i čini da svako razvije svoju teoriju o ličnostima, njihovim morivima i međusobnim odnosima.

Međutim, ako film deli publiku po nekoliko različitih pitanja, postoji jedno oko kojeg su svi ujednjeni (a naročito žene). Svaki put kada se Bili Evans, muž Elizabet Holms pojavio na ekranu, cela bioskopska sala je bila ispunjena ženskim uzdasima i kolektivnim prevrtanjem očiju (ja sam par puta ispustila i glasno ick).

Ako niko nije bio siguran u to da li nas Elizabet i Nejtan manipulišu (odgovor je da), publika se definitvno složila oko toga da je Evans, najblaže rečeno, neiskren. Ali ja ovoga puta neću izabrati da budem blaga, jer je ono čemu sam svedočila bilo gotovo monumentalno. Kako se priča razvijala iz minuta u minut, jedna misao je dominirala mojim mentalnim prostorom. Pitala sam se koliko je teško u stvarnom životu i ličnim odnosima prepoznati manipulatore, narcise i patološke lažove, ali i koliko se brzo njihova pažljivo konstruisana slika o sebi raspadne kada zaista dobiju reflektore i pažnju koju toliko zahtevaju.

„You can see everything“: Glavni antagonista u sporednoj ulozi

Mislim da mi je tada najveći takeaway iz Nejtanovog rada bio to što odlično hvata i prikazuje fame-hungry crtu koju primećujem u američkoj kulturi. Nije kao da sam spremna da toliko generalizujem i tvrdim da svi maštaju o globalnoj slavi, niti da ne razumem taj fenomen u eri u kojoj danas živimo. Ipak, kroz svaki njegov rad koji sam gledala primećujem da postoji neka intrizična želja za medijskim prepoznavanjem – čak i kad izlaganje pred kamerama ne donosi nužno ono što su očekivali. Naprotiv, donosi mogućnost da budu zauvek disecirani na internetu, analizirani i često izvrgunuti ruglu. Mogućnost koju je Bili Evans oberučke prihvatio.

Dok sam gledala The Rehersal u nekim slučajevima sam Filderovo prikazivanje ovog fenomena doživljavala kao vid eksploatacije. Međutim, vreme je da progutam sopstvene reči i priznam da sam licimerna i ja, jer danas, veoma strastveno, i sama diseciram, a ovim tekstom na neki način i eksploatišem, jednog od njegovih objekata pažnje.

Iščekivajući film, moja fantazija se vrtela oko razgovora dvoje socipata, Nejtana i Elizabet, a neočekivanog, novog negativca pronalazim u Biliju. On deluje kao da je sporedna uloga u svakom filmu, dok očajnički priželjkuje main character titulu.

You can see everything ima (ne)očekivanog negativca

Problematične stvari koje je Bili Evans uradio

Kroz ceo film, pa i kroz ntervjue nakon premijere, Bili Evans predstavlja epitom osobe kojoj ne bih poverovala ni da mi kaže da je nebo plavo. Još od početka filma, njegova naizgled zaštitinički nastrojena persona prema svojoj supruzi deluje kao maska – koja vrlo brzo sklizne. Od prekidanja snimanja kada god Elizabet zaplače, što se dešava često, preko preuzimanja taska mešanja jaja za omlet (jer to on radi bolje), pa sve do poziranja pod tušem, dok naizgled ležerno stoji naslonjen na zid i pere zube električnom četkicom.

U momentima kad on pokušava da odbrani Elizabet zbog članka koji je svojevremeno izašao – konstatno naglašavajući da ona sigurno nije izjavila da je ona stvorila lik koji je ekranizovan u Hulu seriji The Dropout, dobijamo mali uvid u to kako on pokušava da kontroliše narativ o sebi.

NASTAVAK TEKSTA ČITAJTE NA BURO. SUBSTACK KANALU

Svi smo mi Amanda Sajfred by BURO. Srbija

Videli smo baš sve

Read on Substack

Naslovna fotografija: HULU / Planet / Profimedia