ROKI BALBOA: Tuga pretvorena u snagu
Običan čovek prepoznaje se u običnom čoveku.

Svako doba imalo je svog heroja kao dominatan obrazac muškosti i kao kulturnog junaka u skladu sa preokupacijama konkretnog trenutka. Od gnevnog, u slavu zaljubljenog Ahileja, kolonijalnih pretenzija Robinzona, nadljudskog Supermena ili Džejmsa Bonda koji je nadživeo hladnoratovske tenzije koje su ga iznedrile do pojednostavljenih Marvelovih junaka u svetu slepom za nijanse između dobra i zla.
Samo je jedan junak – junak za sva vremena. Roki Balboa, taj evrimen iz Filadelfije, gubitnik iz perspektive onih koji ga okružuju, ali u sopstvenim očima, filmski je lik kojem vreme ne oduzima ni značaj, ni važnost, ni sjaj.
Zašto? Jednostavno je. Svet će uvek biti krcat autsajderima. Ljudima prema kojima priroda, sudbina, univerzum – nisu bili škrti u raspodeli dara, talenta i karaktera.
Roki ima sve to. I talenat i veštinu, malo zapuštenu ali tu su treninzi da poprave ono što se popraviti treba, skromnost, pravdoljubivost i hrabrost. On nije samo čovek koji se strpljivo udvara devojci toliko stidljivoj da je drugi smatraju ometenom već je tu da, kao paganski bog lutalica, pomogne svakom, poznatom i nepoznatom prolazniku koji leži pijan na trotoaru ili dangubi na ćošku s propalicama. Štaviše, on je i dobri zelenaš koji ne lomi prste dužnicima već se zadržava na opomeni.

Upravo na tome je pisac scenarija, tvorac Rokija, Silvester Stalone insistirao kako ne bi bacio ni senku na borca čistog srca. Teoretičari književnosti su u pravu kada kažu da potpuno ispravne, takoreći savršene osobe znaju da budu blago dosadne, podjednako u mitologiji, književnosti, životu.
Roki je heroj običnog čoveka
Roki, italijanski pastuv, kojem se u lice i iza leđa smeje gadna menadžerska mašinerija potekla iz istog miljea kao i on, nije dosadan u doslednosti svog karaktera. Ne zbog toga što ima skrivenu manu, greh ili mračni deo prirode, već zbog toga što u sebi nosi tugu, tihi, najtiši bol.
U noći pred meč sa svetskim šampionom Apolo Kridom, kome se spremaju da ga prinesu kao žrtveno jagnje, on priznaje Adrijen taj proganjajući osećaj da je “niko i ništa”, da je luzer na pragu tridesetih i da veruje da nikada neće postati neko. Kod njega je vrlo važna jedna karakteristika o kojoj se ne govori mnogo.
O tome se, glede večne polemike o pravoj i pogrešnoj, nedovršenoj muškosti, vode polemike i danas.
Roki Balboa, srcem, dušom i telom, zadovoljava tradicionalnu predstavu o muškarcu u onom dalekom, arhetipskom vidu.
Poseduje snagu volje, bez obzira na surovošću sveta izazvane trenutke malodušnosti i sumnje, snagu karaktera jer ne pristaje na kompromise koji nisu u skladu s njegovim vrednostima i snagu pesnica. I na sve to – ne libi se da progovori o onome “o čemu muškarci ćute”.
O bolu, o patnji i poniženju kog je svestan i kada se čini da nije. O patnji zbog odnosa trenera Majka prema njemu, o ljubavi prema izabranoj ženi.

Jako je interesantan monolog kada odbija Majka koji mu se nudi za trenera nakon objave meča sa Kridom. Starac izlazi iz stana a Balboa govori iz kupatila sve što mu je na srcu. Te reči su došle spontano, mimo scenarija ali, kako otkriva dokumentarac o filmu, scena nije dobro snimljena. Stalone je sve to morao da ponovi, što je doslovno nemoguće, jer je reč o spontanom izlivu. Kako je uspeo da sve što ga tišti, a što u sebi gutaju i muškarci dvadeset prvog veka robujući stereotipima o muškosti, izgovori ponovo i još jače?
Stalone kaže da je izgovorio sve ono što je želeo da kaže svom ocu. Snimljena je još snažnija scena koja je ušla u anale filmova o muškarcima u za njih skrojenom – muškom svetu. Da, može se stići tako daleko na tom muškom putu, može se voleti jedna žena koju malograđansko društvo prezire jer u njoj vidi potencijalnu usedelicu (“Takvi smo i jesmo jedno za drugo!”), mogu se hraniti ribice i razgovarati s korčnjačama, može se sačuvati samopouzdanje u memljivom stanu punom bubašvaba – i biti mnogo, mnogo veći od živih, pokretnih bilborda samoreklamirajuće muževnosti.
To intuitivno oseća i publika na meču s Kridom. Svi su protiv njega. On je muška Suzan Bojl pred zlom publikom. I pre početka meča je predmet ozbiljnog ruganja. Žargonski rečeno, viđen je da bude savladan u tri runde, on je izabran da bude marioneta na pozornici Kridove slave.
Ne samo da će ozbiljno povrediti kočopernog, šampiona klovna (na sreću u kasnijim delovima njegov lik kreće da se razvija na mnogo bolji način) već će izdržati punih 18 rundi. I biva ispraćen ovacijama. Ne zbog toga što je publika “preletela” shvativši koga ima pred sobom. Mnogo je više od toga.
To je trenutak prepoznavanja, skoro pa antička katarza. Običan čovek se prepoznaje u običnom čoveku.
Po inerciji, zarad iluzije o sigurnosti, svet navija za jačeg, za provereno pobedničku stranu. Zatim vidi svoj odraz u autsajderu. Jer, svet je krcat autasjderima među kojima mnogi čekaju zasluženu šansu.
Naslovna fotografija: United Artists Collection / Everett / Profimedia