Mrzim samo riječ mrzim

Mrzim samo riječ mrzim. I nekulturu.

Za stolom i na ulicama.

Bacanje smeća gdje se kome digne (ili spusti) i neskupljanje psećih govana.

Kad vidim govno na pločniku, dođe mi da nađem vlasnika i nos mu namažem direkt u govno njegovog ljubimca.

Ili da mu ta govna kulturno odnesem na kućni prag.

Naravno da to nikad ne bih napravila.

Gadi mi se. Možda zato i nemam psa.

Zapravo, istina je da psa nemam jer nisam spremna na toliku odgovornost i uvijek kažem da ću, kad budem bila spremna imati psa, roditi dijete. Nemam psa i zato jer sam mačkara.

Ali to rijetko priznam. Nije popularno.

Kad se pred “psećim” ljudima usudim reći da ipak više volim mačke, odmah me stave u ladicu gdje su pohranjeni svi bezdušni sebičnjakovići.

Odmah krenu argumenti poput, one bi pojele svog vlasnika da nemaju šta drugo za jesti.

One su zle. Zli su i svi koji ih vole.

Samo pas pruža bezuvjetnu ljubav.

Pa šutim.

Nekad je lakše tako.

Često je lakše tako!

Mrzim samo riječ mrzim i nekulturu, a jako ne volim ispoštovavanja i dane pred kraj novembra.

Tih se dana mnoge društveno odgovorne korporacije bave podizanjem svijesti o nasilju nad ženama. I svi me zovu da se uključim i glasno na mrežama kažem kako je bitno da se ne šuti, da napišem tamo na instagrame kako žene moraju znati da nisu same, da prijave nasilnika i sve ostale bitne i ozbiljne rečenice.

O kako ne volim te novembarske dane kad ispoštovavam i govorim svima da ne šute.

A ja nikad nisam rekla!

Mi u obitelji imamo jednu igricu.

Poslije posebnijih ručkova i večera, ostanemo satima sjediti za trpezom. Oko nas su uvijek vinske butelje, i šljive i loze.

Pa kad nas sadržaji tih flaša taknu u emotivnu žicu, krećemo ju dodirivati više našom izmišljenom igrom.

Tu je igru zapravo izmislila moja sestra.

Valjda iz potrebe da unaprijed stane na put besjedama našeg tate, slobodnjaka i ateiste.

Taj čovjek tvrdi da samo u ljubav vjeruje i u to da će se probuditi sutra. A dušu mu hrani da nam propovijeda o religijama i licemjerstvu koje možemo naći međ’ fanatičnim “vjernicima”, kao i o povijesnim činjenicama, od Konstantina cara, preko raskola istočnog i zapadnog Rimskog Carstva, potom strastveno navodeći podatke koje u malom prstu drži o nastanku religija.

Krvavom, kaže on.

Kako su te priče iz njegovog malog prsta godinama ulazile u naš mali mozak, sve ih znamo, pa nam se ne slušaju iznova, Nina na stol donosi imaginarnu igru.

U smjeru kazaljke na satu, svaka osoba iz kruga odluči se za jednu pjesmu koja joj nešto znači, pa prije nego stisne play, objasni zašto baš ta pjesma. Iz kojeg je perioda života, na koju ju situaciju ili osobu podsjeća i kako se tada osjećala.

Onda se svi dobrano fokusiramo na pjesmu, a nakon te tri, četiri minute, DJ palicu preuzma sljedeći član. I to tako može trajati i traje satima.

Naravno, poželjno je pratiti ritam, ali nije pravilo. To je više stvar vlastitog osjećaja i obzira. Da poslije Cesarie Evore, Džej ne opelete po “da si moja devojčica”.

Lakši Džej može.

Jedne jeseni, pred kraj novembra, igrali smo tu igru. Netko je pustio Tinu Turner.

Nina je rekla kako je mama uvijek htjela imati frizuru kao ona.

Hvala Bogu pa joj se želja nikad nije ostvarila, – dodala sam.

Svi smo se nasmijali. Tata je spomenuo onu priču o zlostavljanju Tine Turner i nekoliko crtica o njenom zlostavljaču.

Potegla se tema. Nadjačala se pjesma.

Poludila sam. Nina je objašnjavala svoj zdrav stav. Uključili su se i ostali.

Ja sam ruku zavukla pod majicu i nervozno počela noktima prolaziti po leđima. Nokte palca i kažiprsta sam si zarivala u kožu istiskajući prištiće koji i ne postoje.

Zgulila sam kožu. I dugo na leđima i ramenima nosila kraste nastale te večeri.

Tema se nije mijenjala.

Neki dalji obiteljski članovi su spomenuli one mizerne “zašto žena ne prijavi, šta koji kurac šuti i zašto mu se vraća” rečenice, pa sam nadrkano i glasno rekla da prestanu.

Tata je uzvratio mirno – maco, ne znam zašto si tako pudljiva.

Pudljivost – njegov omiljeni izraz koji upućuje sugovorniku u raspravama.

Poludila sam još više i pitala ga šta bi on napravio da zna da se neki kurac usudio dići ruku na Ninu ili mene.

A odgovor sam već znala.

“Pucao bih mu u oba koljena.” – rekao je bez imalo promišljanja.

“Vas nitko ne smije taknuti.

Pod milim bogom, nitko.”

Nina, majstor za krizni PR uspješno je temu prebacila na sljedeću pjesmu.

Tih dana u novembru se uvijek odazovem svima koji mi upute mail sa statističkim podacima o zlostavljanim ženama, uredno na mreže stavim sve te brojeve telefona na koje se nasilje može prijaviti i dok mi svi na te storyje šalju zahvale i aplauze i govore kako je divno što se bavim bitnim temama, svojim licemjernim palcem dvaput tapnem po ekranu, direkt na taj hvalospjev i ostavim im svima po lajk.

Jako ne volim dane pred kraj novembra jer me, dok glasno govorim svima da ne šute, podsjećaju da nikad nisam rekla.

Broj telefona koji krajem novembra stavljamo na mreže, a kasnije ga više malo tko i zna, tek je deseta karika u lancu nakon doživljenog sranja. Sve prije su unutarnje borbe tebe s tobom, dani, mjeseci, nerijetko i godine preispitivanja.

Aktivira se i onaj knjiški primjer “a možda sam i zaslužila”, pa te svakodnevno jebe u mozak, srce i dušu kao što su onomad u logorima, kako pričaju, jebali ljude u dostojanstvo kapljicama koje su im danima kontinuirano puštali da kapaju na potiljak. Čovjek sjedi, a ono tapka po sred glave.

Sporo, sporo, tapka.

Tap, nekoliko sekundi ništa, pa opet tap, pa pauza, pa tap…tap…tap…tap…

Pa kad dovoljno puta tapne, iz “možda sam zaslužila” se “možda” izgubi. I onda misliš, ajde, kriva sam i zaslužila sam, ali život ide dalje, boga ti, šta si pička. Bilo-prošlo!

Pusti to i šibaj dalje.

I šibaš dalje sa svojim flashbackovima koji značajno utiču i na tvoje nove odnose.

Pa godinama skupljaš snagu da “svoju sramotu” podijeliš na 45-ominutnom razgovoru, koji stručnom licu plaćaš po par hiljada dinara.

I nikad nisam mogla ni pomisliti da ću ja, odrasla u kući s toliko ljubavi i s kurčevitom majkom koja mi je od najranijih dana govorila da sam vrijedna i da mi nitko “dlaku s glave ne smije skinuti” danas znati da postoje dva koljena koja lagano hodaju svijetom.

Dva koljena u koja moj tata, Bogu hvala, nikad nije pucao.

Dok sam svima govorila da ne šute, ja nikad nisam rekla, jer sam svoje rane mogla nositi, a s ranjenim tuđim koljenima zaista nisam znala kako.

Srećom, mnoga iskustva s vremenom i intenzivnom terapijom, uđu u zastaru.

U zastaru nažalost, ne odlaze ruke koje su spremne da povrijede.