Dodiri koji nedostaju i kakve veze Almodóvar ima sa tim?

    29.04.2020.
    RECOMMENDED

    https://buro247.rs/wp-content/uploads/2020/04/almodovar-dodir-cover.gif

    Bizarni scenariji i raspaljen kolorit su visoko na listi “poželjno”, i biću dovoljno slobodna da pretpostavim da ste bar jedan Almodóvarov klasik obnovili tokom ovih mesec i nešto dana. Pored toga što je na ekranu uvek dobrodošao, Almodóvar je i sjajan pisac, na šta nas je još jednom podsetio divnim tekstom za Indiewire u kom se osvrnuo na pitanje seksualnosti tokom karantina. Krenuo je od ličnog primera, gde kaže da mu je seksualna želja u ovim danima gotovo potpuno ubijena. “Libido me je napustio kako je izolacija počela. Pretpostavljam da su tuga i zabrinutost zamenile erotske fantazije”. To je, kako će kratko Almodóvarovo istraživanje pokazati, slučaj koji je zadesio mnoge, jer je priličan broj onih kojima je previše drugih stvari na pameti a seks definitivno nije jedna od njih. S druge strane, zato što svet, kao što već dobro znamo, nije one size fits all mesto u kom svi volimo, radimo i trebamo isto, primetan je i ozbiljan porast prodaje sex igračaka, sextinga ima više nego ikada, a telefoni su pohranili dosta erotskog i porno sadržaja što podeljenog što primljenog. U prevodu, dok su ovi prvi iskulirani, čak i u minusu sa željom, veliki je broj i onih drugih koji su u takvom plusu da im karantin i izolacija strahovito teško padaju. Nakon što je pročitao članak o seksualnom ponašanju tokom pandemije, Almodóvar je “pozvao nekoliko prijatelja i prijateljica, da proveri kakvo je stanje sa njihovim seksualnim apetitima”. 

    https://buro247.rs/wp-content/uploads/2020/04/1588154034408416-1.gif

    Odgovori su, kao što se da pretpostaviti, razni. Od onih koji se tajno sastaju u wc-ima supermarketa za brzinski seks, preko seks-radnica čiji je posao pandemija pokosila, do onih koji dele njegovo stanje zabrinutosti i kojima erotske misli i potrebe padaju na daleko dvocifreno mesto. Sve ovo je potpuno vredno budućeg scenarija (i da, Pedro jedan već ozbiljno razmatra), a da bi nekako olakšao situaciju svima genije savremene kinematografije je podelio i nekoliko filmskih predloga za sve one kojima nedostaje malo ljubavi i dodira, među kojima su se našli i naslovi “Kada smo se sreli bili smo stranci”, “Kraj jedne ljubavne priče” ili “Pismo nepoznate žene”. Međutim, njegov tekst je skrenuo pažnju na još jedno, sporedno značajno pitanje.

    Iako smo zaključili da svet definitivno nije mesto gde svima sve isto odgovara, i gde će koje god da je pitanje uvek biti najmanje dve grupe odgovora, čini se da postoje neke stvari oko kojih se svi slažemo. Da nam je dodir neophodan. Kada je zvao svoje prijatelje Almodóvar je zapravo iskoristio jednu posebno lepu sintagmu i rekao da ih je zvao da otkrije koje su njihove “strategije za smirivanje gladi za ljudskim kontaktom” što na prvom mestu podrazumeva da potreba za drugim bićem a prirori postoji. Da je pristuna, intenzivna i česta, kao i glad. I bio je u pravu. Jer i ovi sa suficitom seksualne želje, i ovi sa deficitom, čeznu da dodirnu nekoga a zagrljaj se baš visoko kotira na svačijoj postkarantinskoj listi. I okej, neki pored zagrljaja jedva čekaju i ful paket seksa sa poznatim, neki maštaju o seksu sa nepoznatim, neki stvarno samo žele da zagrle najbliže, drugi da se rukuju, treći samo da leže rame uz rame. Individualne želje i potrebe, ali generalno primetno nedostajanje bliskosti i ko o čemu, ljudi o dodiru.

    https://buro247.rs/wp-content/uploads/2020/04/1588154034376831-1.gif

    Sasvim logično. Zapravo, još bolje od logično – prirodno. Značajan deo našeg uma posvećen je dodiru i obrađivanju informacija stečenih tim putem, koža je najveći organ, i to onaj koji ima preko 300 miliona ćelija koji procesuiraju sve što osetimo u najbukvalnijem smislu te reči i to u svakom trenutku. To su prosto i jednostavno činjenice. Nepobitne, i one koje veoma očigledno potvrđuju da smo kao vrsta predodređeni da uživamo u čulu dodira, koristimo ga, otkrivamo, učimo i lečimo se njime, samo da na njegovu vrednost neretko i zaboravimo. Bezbroj je naučnih dokaza da zagrljaj prijatelja može značajno da umanji stres, i umiri unutrašnje oluje, a teorije o lekovitosti dodira idu dotle, da su rađena i istraživanja koja su pokazala da ljudi koji su redovno izloženi pozitivnom grljenju imaju mnogo bolji imuni sistem. S obzirom na to da ovo baš sad i nije u skladu sa distancom koja se preporučuje i praktikuje, ostavićemo dodire na pauzi, ali se i definitivno složiti da dodir kao takav jeste lekovit. I da zato pakleno mnogo nedostaje.

    Pogotovo zato što priča o dodiru jeste priča o čulima a čula generalno su vezana za sećanje, za uspomene, i tako duboko isprepletana da je veoma teško razaznati gde počinje jedno a drugo se završava. Zamiriše čaj od kantariona, pomisliš na vrtić i gotovo da osetiš pod prstima metalne šolje iz kojih se pilo. Vidiš more setiš se do detalja kako je prhka na dodir boja što se ljušti sa šalona. Naša veza sa dodirom je toliko kompleksna da ga osećamo čak i kad dodirujemo “preko posrednika” poput slepih ljudi štapom. Toliko je dodir suštinski utkan u nas, da je tu i kada nije. I možda u regularnim situacijama ne razmišljamo o tome dovoljno i ne vrednujemo ga, ali toliko toga zapravo možemo njime. Jak dodir, lagan dodir, vibracija, pritisak, tekstura, bol, toplota, hladnoća, sve to može da se oseti a dovoljno je samo da taknemo. Kao neka supermoć koja se aktivira u milisekundi, na samo jedan dodir. Jer imati čula zapravo znači baš to. Biti svemoguć i imati konstantan pristup i sebi i drugima i svetu, i “Savršeno čulo” je, iako možda težak u ovom trenutku, zapravo baš sada i sjajno gradivo za obnoviti.

    https://buro247.rs/wp-content/uploads/2020/04/1588159251602861-1.gif

    Ovaj film dosta boli, jer podseća koliko onoga bez čega smo potpuno bespomoćni uzimamo zdravo za gotovo. U tome dodir nekako i najčešće ispustimo, a upravo on je osnovni jezik komunikacije onoga što nekada i ne može da se izgovori ili opiše. Nečega čemu reči nisu dovoljne, i što se samo nerazgovetno oseti, čak i kada sve ostalo utihne. Vrhovno čulo koje u filmu s razlogom ostaje kao poslednje “da ode” jer je satkano od svih ostalih koja su u njemu poskladištena. U svetu u kom čula izumiru, kako se svaki transmiter gasi, jedan po jedan, a svet ostaje prazan, ogoljen, bezličan i pust, istovremeno se pojačava važnost baš svakog čula, a najviše od svega se oštri svest šta znači biti čovek. To znači videti, čuti, mirisati, osetiti ukus, i dati i primiti dodir. Kakvo neverovatno bogatstvo.

    Saznaj više:
    Povezani članci: