Filip Grujić: U razgovoru, kao i u umetnosti, nije dobro pametovati

Sa Filipom Grujićem smo razgovarali o njegovom novom romanu, šta mu donosi putovanje i o tome da li je moguće živeti bez straha
29.09.2023.
RECOMMENDED

Svež sa cross country puta preko Amerike, Filip se vratio u Beograd tik pre izlaska svog trećeg romana.

I onda opet, iz početka je sa razlogom opisan kao ,,prvim pravim, ozbiljnim milenijalskim romanom u srpskoj književnosti”. Od njegove prve knjige do sada je prošlo samo šest godina, a njegov novi roman, bez ikakve pretencioznosti, razoružava pripadnike generacije koja se bori da ne ostane bez svojih oklopa. 

Kako se promenio tvoj pristup prema pisanju od izlaska prvog romana do I onda opet, iz početka i da li se promenio tvoj odnos prema sebi, kao autoru istih?

– Postao sam strpljiviji, iako mi to nikad nije bila jača strana. Naučio sam da mogu nešto da pustim i da nečemu mogu da se vratim sa drugom energijom i da će to, na kraju, opet biti moje. Naučio sam da sve ima svoju strukturu i da autobiografsko i fiktivno mogu da se mešaju i da mi nije važno šta mi se zaista dogodilo u životu, već kako to izgleda u celini i gde to vodi. Naučio sam da je za sve potrebno vreme, ali i da previše vremena nije uvek dobro. Treba iskoristiti trenutak, ali nekad treba i odložiti vrhunac. Sve u svemu, naučio sam da kažem da sam nešto naučio, a u praksi, isto je uzbuđenje, ista je nesigurnost i isto je istraživanje i preispitivanje. Suviše je pisanje intiman proces da bih išta mogao da tvrdim. 

Imao si samo 22 godine kada si izdao svoj prvi roman Bludni dani kuratog Džonija. Kako si se ohrabrio na takav potez? 

– Zanimljivo je što mene mnogo više radi uzbuđenje oko toga da nešto novo probam i upustim se u neku avanturu, nego što me strah sputava. Da je strah bio jači i jasniji, sigurno ne bih napisao prvi roman tako rano. Ali opet, da ga nije bilo uopšte, verovatno ne bih dobio priliku za drugi. Nesigurnosti su strava i treba ih negovati dok god nisu do kraja blokirajuće.

Što se tiče mog prvog romana i tog perioda, iskreno, nisam mnogo razmišljao. Dobio sam priliku za roman i samo sam krenuo glavom kroz zid. Ispostavilo se da je bilo nekoliko dobrih stvari i nekoliko loših. To nekako osetiš čak i dok pišeš, čak i ukoliko nemaš dovoljno iskustva. Samo ne treba biti prestrog prema sebi i očekivati ne znam kakvo savršenstvo. Tu smo, da se razvijamo. Kad bi ovaj roman koji sam sad napisao bio vrhunac mog budućeg stvaralaštva, šta bih onda radio? Nadam se da ću ceo život biti taman toliko nezadovoljan da nastavim da guram dalje i taman toliko zadovoljan da ne mislim da sam mali, bedni crv. 

7bb13c1c 6350 49bb a115 d0e15553bbed
Foto: Ivana Finci

Booka je protagonistu tvog trećeg romana opisala kao ,,junak našeg doba”. Šta ga čini junakom?

-Mislim da je svako ko se nalazi u romanu junak – ne zato što u njemu ili njoj ima bogzna kakvog junaštva, već zato što se o njemu ili njoj priča. Ono zbog čega je meni roman bitan je zato što nisam razmišljao mnogo o posledicama dok sam ga pisao. Dopustio sam da se otvorim i samim tim i moj “junak”, ako ćemo tako da ga zovemo, postao je otvoreniji nego moji prethodni junaci. Čini mi se da smo kao generacija mnogo otvoreniji od generacije naših roditelja, a verujem da ćemo biti značajno zatvoreniji od generacije naše dece. Koliko će to dobrog doneti, to je već drugo pitanje. Jedno je šta mi govorimo, a drugo šta smo spremni da čujemo. Ta dva moraju da idu uporedu, a čini mi se da se i dalje prelako vređamo i preozbiljno shvatamo. 

Pre par godina si rekao da je kultura u našoj zemlji, s jedne strane, ekstremno elitizovana. Kakva je naša kulturna scena danas? Da li se spustila na zemlju?

– Nije i neće. Što je najgore od svega, i dalje ne mogu da prokljuvim u glavi šta je potrebno da se dogodi da bih mogao da kažem da se nešto promenilo, niti na šta tačno ciljam.. Ja još ne znam kako da približim ono šta radim, niti znam šta je za to potrebno. Ali mislim da je samo stvar pristupačnosti. Koliko smo spremni da saslušamo onoga s kim razgovaramo. Milion problematičnih stvari čujemo od ljudi na ulici, milion stavova koje bi, kad bi se javno izrekli, naišli na strašnu osudu. I sa razlogom. Ali u razgovoru, kao i u umetnosti, nije dobro pametovati. Nije dobro podučavati. Treba slušati i treba razumeti. I treba tiho, neprimetno, s poštovanjem i ljubavlju, pokušati usmeriti razgovor ka onome šta želiš da kažeš. I ne bežati od sukobljenih mišljenja. Niti ih cenzurisati. O svemu mora da se razgovara. 

,,Nadam se da ću ceo život biti taman toliko nezadovoljan da nastavim da guram dalje

Mislim da su neodlučnost i nesigurnost koje opisuješ u romanu karakteristični za našu generaciju. Da li smo se pogubili i kako da se ponovo pronađemo?

– Ali zašto bi morali da se pronađemo? Mislim da ne treba da idemo u tom smeru, pokušaja da se pronađemo i vratimo na nekakav zacrtan, utemeljen kolosek. Možda treba da prihvatimo da smo neodlučni i nesigurni i da prosto idemo u tom pravcu i da postavimo pitanje – gde nas to može odvesti? A može na razna mesta. Zašto bi čovek morao da radi samo jedno, da ima samo jedan put? Teško je u vremenu bez nekog većeg i jasnijeg cilja koji nije svetovni, bez neke jasne vere u bilo šta, očekivati da možemo da imamo neki jasan put bez neodlučnosti i nesigurnosti. Pogubljeni smo, pa šta. Možda je to naša prednost. Možda na toj pogubljenosti i treba da radimo, ne da je ugušimo, već da je iskoristimo. Uporno ispravljamo greške, a to je suludo. Kao kada bi izrazitog stamenog defanzivca u fudbalu terao da bude levo krilo jer je lepo trčati i davati golove. Stalno tražimo mane, zato što nam je dosadno. 

Već si govorio o svom strahu o samoći i to je nešto što se provlači kroz svaki tvoj roman. Da li je i to nešto što je karakteristično za našu generaciju?

– Ne znam da li se moja baba kroz život plašila samoće, jednostavno, zato što nikad nije bila sama. I to ne mislim da su svi bili tu za nju, niti da nije bila usamljena. Mislim, jednostavno, manji je bio broj godina bez dece. Ne mislim da deca leče samoću, a ako govorimo o tom periodu sredine dvadesetog veka, imamo primere alkoholizma kod domaćica šezdesetih godina o kojima se tek sad govori, ali mislim da sada imamo više prostora da stavljamo sebe u središte problema. Više vremena, a opet stalno pričamo o manjku istog, da sažaljevamo naše sudbine. Bojimo se života u dvoje, odnosno troje, ali se podjednako bojimo i da živimo sami. Bojimo se da budemo sa roditeljima, ali se bojimo i da ne budemo sa njima. Bojimo se da budemo u vezi, bojimo se da plivamo sami. Mislim, sve je to jedna prevelika komplikacija. Koliko bih samo voleo da možemo neopterećeno da volimo i neopterećeno da samujemo. Ali mislim da nema promene koja dubinski to može da promeni, niti sistema, niti političke partije, niti mobilnog telefona, niti devojke, niti grada. Strah od samoće i strah od smrti nije stvar vremena. Stvar je čoveka i manjka odgovora. Ali je podjednako i uzbudljiv. I lep. 

Kada ne pišeš romane, baviš se dramskim pisanjem, muzikom i putovanjem. Možeš li nam otkriti nešto o snimanju Yugo America: The Road Trip i putovanju koji te odveo od jedne do druge obale Amerike?

– Užasno mi se sviđa ovo što se bavim putovanjem. Nikad to nisam tako definisao, ali nemam ništa protiv da to postane moje zanimanje. Prevezli smo juga kroz 23 savezne države, uzduž i popreko, doživeli bukvalno sve što čovek može da zamisli od Amerike i snimili film o tome – kako jugo izgleda danas, trideset tri godine nakon što je poslednji put uvezen u Ameriku, na njihovim putevima i da li ga se sećaju, obzirom da su ga proglasili za najgori automobil ikada, uprkos početnom entuzijazmu sredinom osamdesetih godina. I sećaju ga se, sa velikom toplinom. Više nije najgori auto, sad je samo dobra priča. Dobro je ostario. A put je bio ludilo, apsolutno ludilo. Šezdeset dana, preko deset hiljada kilometara, nebrojeno mnogo kvarova, svaki dan snimanje, izgubili smo percepciju šta je stvarno, a šta film. I šta nameštamo za scenu, a šta zaista vidimo, svojim očima. Kao što sad u montaži pokušavamo da prespojimo priču, tako i mozak i dalje pokušava da poveže šta je doživeo. 

DSC06747 2
Foto: Aleksa Borković

Kakav ti je utisak vratiti se u Beograd posle putovanja takvih razmera? Da li neke stvari vidiš drugačije?

– Čudno je, mnogo je bilo čudno. Putovanje je hiljadu malih smrti, zato što stvari vidiš prvi i poslednji put, pogotovo kad ideš svakog dana na neko drugo mesto. A stacionarni život je hiljadu malih života. Porodica, prijatelji. Povratak na posao. Sve radiš normalno, kao i pre. Samo si malo lud. I malo željan. Malo prazan. Malo zbunjen. A ponajviše, inspirisan, da opet, nešto tako ponoviš. Mislim da mi se sad otvorila dizna i da nema nazad. U glavi mi je već nekoliko narednih ovakvih projekata, a nije ni da razmišljam svesno o tome. Samo mozak kaže, šta je sledeće? 

Šta ti trenutno gledaš, slušaš i čitaš?

– Trenutno ne mogu da se usresredim ni na šta. Pokušavam da razbijem tu blokadu sa kratkim videima sa kanala neo na jutjubu, o nekim raznim pitanjima, poput onih, zašto Saudijska Arabija gradi grad dugačak sto kilometara, kako su klimatske promene uticale na geopolitiku Islanda, ali me algoritam nepogrešivo stalno šalje na The National, zato što idem na njihov koncert u Berlin u subotu. Ura! Tome se radujem, biće mi to četvrti put da ih slušam uživo i treperi mi celo telo. Slušam i Igi Popa nešto u poslednje vreme, ne znam šta mi je. Pogotovo albume iz devedesetih. 

Čitam sad Singera i njegov posthumno objavljen roman Meshugah. Kupio sam ga poslednjeg dana kad sam bio u Njujorku od neke ubedljive poljske babe koja mi je dala popust jer mi je rekla, ti si iz Srbije, ti znaš šta je književnost, kao i mi Poljaci.  

Saznaj više:
Povezani članci:

No results found.