Kako to obično biva počinjem sa biografijom pisca, a u biografiji koju mi je Semezdin Mehmedinović poslao stoji ovako:
Semezdin Mehmedinović do sada je napisao, između ostalih, knjige Sarajevo Blues (1995), Devet Aleksandrija (2002), Ruski kompjuter (2011) Autoportret s torbom (2012), Knjigu prozorâ (2014), Me’med, crvena bandana i pahuljica (2017), Ovo vrijeme sada (2020)…
Dobitnik je nagrada “Meša Selimović” i “Mirko Kovač”. Knjige “Sarajevo Blues” i “Devet Aleksandrija” objavljene su na engleskom jeziku u izdavačkoj kući City Lights iz San Francisca. Zbirka “Devet Aleksandrija” uvrštena je u kultnu “Pocket Poet” ediciju i proglašena pjesničkom knjigom godine u izborima Barnes and Noble i Publishers Weekly.
Od 1996. godine živio je u Sjedinjenim Američkim Državama. Odnedavno ponovo živi u Sarajevu.
Mimo biografije, obradovala sam se iskreno kada je Srđan Sekulić predložio Semezdina Mehmedinovića za sagovornika u rubrici ‘’ Moj život u knjigama’’, ne zato što je jedan od najvažnijih regionalnih pisaca, izvrsna preporuka za čitanje, ne zato…
Zbog druge stari: jednostavno zato što mogu reći da je to jedan od mojih omiljenih pisaca, jer je njegov rukopis neobično jasan, slikovit, lišen suvišnog i neobično likovno dubok. Možete tako lako otići u prostore koje stvara i odmoriti se u njima.
Knjiga koju trenutno čitam
Čitam više knjiga naporedo, da me jedna ne umori… I svake godine izaberem jednoga pisca ili spisateljicu s namjerom da iščitam sve što su napisali. Prošle godine sam tako čitao Johna Cagea, a ove godine Marguerite Duras. Trenutno čitam njene „Ratne bilježnice“.
Čitam izvrstan roman „W“ Igora Štiksa, nešto čudesno u formi, triler i filozofska rasprava…
Čitam knjigu neobičnog naslova „Fafarikul“, napisala ju je Đurđica Čilić, to su kratke autofikcijske proze. U pitanju je ona vrsta knjiga koje tražim kad uđem u knjižaru.
I zabavljam se čitajući knjigu „Najljepši od svih svjetova“ Almira Imširevića, vesele pripovijetke pisane u modelu borgesovskih fikcija.
Knjiga koju bih voleo da sam napisao
Ja volim naizgled marginalne knjige s neobičnim konceptima, a takva je „Sjećam se“ (I Remember), njen pisac se zove Joe Brainard. A Brainard “nominalno” nije bio pisac, već slikar. Družio se s piscima iz Njujorška pjesničke škole kojoj su pripadali Frank O’Hara, Kenneth Koch, i John Ashbery između ostalih.
Brainardova knjiga je zbir fragmenata a svaki počinje invokacijom Sjećam se… I tako, sjećajući se, opisao je svoj život, sve ono što mu je u njegovom svijetu bitno.
Knjiga koja je promenila moj život
Ne znam. Meni su knjige u životu bile važne, ali nisam siguran da je među njima bila neka koja je promijenila moj život. Ili je svaka važna knjiga koju sam pročitao pomalo mijenjala moj život. A važna knjiga mi je Sebaldov „Austerlitz“, recimo. Ili „Jednosmjerna ulica“ Waltera Benjamina.
Knjiga koja je najviše uticala na moje pisanje
Mislim da je to „Uvod u drugi“ život Mirka Kovača. U vrijeme kad sam tu knjigu čitao, bio sam student u Sarajevu. Meni je sliku književnosti promijenilo to otkriće da se između korica iste knjige mogu u skladnu cjelinu skupiti tekstovi različitih formi, od kratke priče, pjesme, pjesme u prozi, feljtona… Meni je to bilo otkriće “totalne” književnosti.
Knjiga koju sam potcenio
Čini se da je bitno vrijeme u kojem mi neku knjigu čitamo. Mnogo je knjiga koje su mi u prošlosti bile neprivlčne, a onda ih nakon mnogo godina otvorim i odušeim se. Ali i obrnuto. Recimo, u osamdesetim, u vrijeme kad sam se prvi put sreo s autofikcijskim knjigama Marguaret Duras – tu prije svega mislim na novele „Ljubavnik“ i „Bol“ – ostavile su me ravnodušnim. Trebalo je doći pravo vrijeme u kojem sam ih mogao pročitati s punim razumijevanjem. Danas o njima mislim drukčije, spadaju u najbitnije knjige koje sam pročitao.
Poslednja knjiga koja me rasplakala
Mene film lako rasplače, a s knjigama je drukčije. Ne sjećam se, možda u ranom djetinjstvu, neka od onih važnih knjiga kao „Vlak u snijegu“, možda…
Knjiga koja me nasmejala
E to je drukčija priča… Takvih je čini mi se priličan broj. Posljednja koja me je zasmijavala je izvrsna knjiga „Blizina svega“ od A.Z. Stolice. Knjiga fragmenata, zbirka lucidnih zapažanja bizarnih slika i događaju iz svakodnevnog života pisca.
Knjiga koju nisam mogao da završim
Musilovog „Čovjeka bez svojstava“.
Knjiga koju nisam pročitao, a smatram da je ‘ obavezna lektira’
Malo me je stid priznati, ali još nisam pročitao Krležine „Zastave“. Naprosto iz godine u godinu odgađam pročitati ovu knjigu. Radujem se tom budućem čitanju.
