Prošlo je godinu dana otkad nas je napustila ikona jugoslovenske, ali i svetske kinematografije Mira Furlan. Ma koliko obožavali njena filmska ostvarenja, ili uživali u njenim posvećenim performansima uživo na sceni, Miru smo voleli mnogo šire od granica samog ekrana i pozornice.
Voleli smo njenu reč. Jedva smo čekali svaki njen intervju, izjavu ili komentar na neku situaciju, jer je to radila oštroumno, uvek iskreno i sa žarom jake emocije. Te ne začuđuje što je već posle nekoliko dana rasprodato hiljade primereka njene autobiografije “Voli me više od svega na svijetu”, koju je objavila izdavačka kuća Booka.
Autobiografsku priču ona otvara pismom sinu Marku: „Da li pišem ovu knjigu za tebe? Da bi ti mogao razumjeti što se dešavalo prije tebe? Kako bi mogao proviriti u daleki, davno nestali svijet iz kojeg su potekli tvoji roditelji? Da li uopće želiš znati nešto o tome?“
U intimnim redovima, ona nam je otvorila um i srce, predstavljajući sve svoje ranjivosti, nedoumice, želje i promišljanja. Bez ikakvog usteznja, prerade i cenzure, u britkim redovima razgovora sa sobom, piše o idealima, očekivanjima i glumačkom životu. Voli me više od svega na svijetu je pre svega ispovest žene – nežne, ranjive i plemenite – koja je neprestano preispitivala sebe i čiji je život bio pun uzbuđenja, uspeha, prepreka, padova, ljubavi i izdaja. U njoj se otvoreno govori o tome šta biti žena znači u ovom svetu.
Mira je bila buntovna, neposlušna i govorila je o nepripadanju kao vrlini. Da je odskakanje od mase preduslov za promenu. U zalog nam je ostavila brojne lekcije o rodnoj ravnopravnosti, borbi i kreativnosti. Kao i dragocene misli pretočene u knjigu.
U to ime, urednik izdavačke kuće Booka, predstavlja neke od omiljenih odlomka iz knjige koju smo toliko dugo želeli.
Kako možeš znati što želiš – u bilo kojoj dobi? No posebno kad imaš osamnaest? Da li dopustiš nekom čarobnom času da ti posve promijeni život? To je kao da se odlučiš vjenčati s bilo kojom osobom koja te je očarala pogledavši te u oči – jedanput. Da li se ozbiljna odluka koja mijenja život može donijeti na taj način?
To se činilo tako nasumično. Tako neodgovorno. No možda je to jedini način.
S devetnaest sam već bila veteranka u jeftinim putovanjima, spavanju po hostelima i jedenju kruha sa sirom u gradskim parkovima diljem Evrope. Hoteli, restorani i kabine za spavanje bili su drugi svijet, ne samo financijski nedostižan nego i dosadan i „previše buržoaski“. Jeftinim putovanjem dospijevate ravno u središte života, bez granica, bez „zaštite“ od svijeta. Prezirale smo svaku vrstu „zaštite“. Žudjele smo za avanturom u najčišćem obliku. Neka nam se dogodi život! Usto, najvažnije, to je bio jedini način na koji smo mogle putovati. A putovati se moralo po svaku cijenu. Činilo nam se ključno za život, poput kisika.
Jutra su najteža. Počela sam kockanje s vremenom koje će me pratiti cijeloga života. Ne mogu ustati na vrijeme. Ne mogu se dovoljno naspavati. Obožavam sanjati. Snovi su najintenzivniji i najzanimljiviji dio mog dana. Mrzim budilicu, koja me tjera da prekinem jedino u čemu istinski uživam. Očajnički želim ostati u svojim snovima, tim razrađenim, vijugavim, kompliciranim pričama koje mi se čine stvarnijima od takozvanog života. Katkad se probudim u suzama, jecajući, posebno nakon večernjeg predoziranja antidepresivom seksa. Trebala bih biti u stanju prepoznati povezanost. Možda i jesam, negdje u pozadini svojih misli. No time se ništa ne mijenja.
Namjerno stvaram katastrofu i razdor. Ne znam kako funkcionirati bez njih. Stvaram situaciju u kojoj druga strana nema izbora nego se naljutiti na mene. Istodobno žudim da me „vole, bez obzira na sve, više od svega na svijetu“, kao u mojim danima ranog djetinjstva. Opet i iznova testiram „njihovu“ ljubav. Koliko je snažna? Koliko daleko mogu otići, a da me „oni“ i dalje vole?
Uskoro je moja fotografija na naslovnicama mnogih časopisa. Na tim sam fotografijama lijepa i „seksi“. (Ne znam točno što taj pojam znači, ali čini se da široka publika zna – a tko sam ja da proturječim mišljenju većine?) Gledam te fotografije i pitam se: tko je ta osoba? Sigurno nisam ja. To je netko drugi, netko koga lagano prezirem, ali istodobno i netko tko želim biti. Želim se staviti na kušnju: mogu li to izvesti? Već sam IH uspjela uvjeriti da sam dobra studentica. Zatim sam IH uspjela uvjeriti da sam pristojna glumica – mogu li IH također uvjeriti da sam „seksi“?
Osjećam se kao zombi. Ili mjesečar koji je nošen i pluta kroz apsolutni vakuum. Kao da sam sputana u svemirskom odijelu, gdje me ništa ne može dodirnuti i ništa me ne može pomaknuti. Sve ljudske aktivnosti čine se ili uvredljivo glupe ili nepodnošljivo mučne, a seks i jedno i drugo. Ljudi su mi dosadni ili sam posve nezainteresirana za njih.
Glumačka profesija mi se gadi. Ponižavajuća je i nedostojanstvena. Počela sam mrziti naklone nakon svake predstave. Sama ideja klanjanja simbol je ponižavajuće, ulizivačke prirode profesije – dakle, nakon izvedbi Alfa/bete samo stojim ondje i netremice zurim u publiku, odbijajući nakloniti se. Misle li ljudi da sam luda? Jesam li stvarno luda? Što „lud“ uopće znači?
Uvijek sam uživala u završnim riječima mnogih dječjih knjiga: „Okrenuo se na peti i nestao. I nikad više nisu čuli za njega.“ Da li će te moje tajne želje konačno i ironično biti ispunjene nakon puno godina u Americi? To nije loše mjesto da se nestane, da se za tebe više nikad ne čuje.
Stojeći na tom aerodromu u Stockholmu, shvatila sam jedno: ono što stvarno želim jest vratiti se kući. Željela sam živjeti u svojem stanu i vratiti se svojem teatru. To je bilo još jedno prosvjetljenje: ja sam glumica. To želim raditi. Treba mi pozornica. Tamo pripadam.
