Monika Herceg o svom prvom romanu: „U trenu kada umemo ispričati priču, više nismo sami“
Zašto treba da čitate roman „Ovdje počinje šuma"?
Prvi roman hrvatske pesnikinje Monike Herceg, Ovdje počinje šuma, u izdanju Šmeker-devojke, čitala sam ušuškana u topli beton, vozeći se autobusom do svog posla u zgradi s velikim prozorima, šetajući između polica ispunjenih hiljadu i jednim šarenim pakovanjem, na uleglom kauču, u stanu koji mogu da platim svakog meseca. Njen jezik, precizan, ogoljen i beskrajno, beskrajno lep, polako je skidao naslage sa svih tih stvari koje me okružuju, sa bezbroj izbora koje svakodnevno uzimam zdravo za gotovo.
Ovdje počinje šuma nije poučna ili upozoravajuća priča o modernim privilegijama, kako bi se možda činilo iz mog uvoda, već roman o detinjstvu, jezika toliko slikovitog da je preobilkovao moju stvarnost, ali i sećanja o odrastanju na selu, u kući gde su knjige došle tek kasnije i postale moja uteha.
Kroz fragmente detinjstva u Baniji, u izbeglištvu i nemaštini, Monika Herceg pripoveda o svojoj porodici i svojim traumama, ali, jednako snažno, o ljubavi, otporu i nežnosti.
Kako je Miljenko Jergović primetio, Monika vešto plete intimnu i društvenu povest, obe su „obeležene strašnim i dubokim, izobličujućim siromaštvom; protagonisti ove proze, brat, majka, deda, baba, otac, imaju u sebi nešto od likova onih strašnih dečjih bajki”. Upoznajemo ih iz perspektive deteta, s kojim delimo strah, radoznalost, zbunjenost i tugu.
Forma romana su kratka poglavlja, poput niza fotografija koje su oživele, lišenih sentimentalnosti i bilo kakvih vremenskih ili prostornih odrednica; ali Monika uspeva da u radikalnoj svedenosti jezika „uhvati” toplinu, da nam pokaže lepotu u surovosti.
Monika je rođena u Sisku 1990. godine. Knjige poezije objavljene su joj u više od deset zemalja i dobitnica je više od dvadeset književnih nagrada. Majka je dvoje dece i aktivistiknja, feministkinja i antifašistkinja. Po njenim delima izvedene su dve predstave.
Radosna sam što sam dobila priliku da Moniki postavim pitanja, kao čitateljka pre nego kao novinarka – o načinu na koji je pronašla jezik za svoj prvi roman, o opasnosti romantizacije siromaštva i odvažnosti da se piše o ličnom; najzad, i o sanjanju koje produžava život.
Monika Herceg o romanu „Ovdje počinje šuma“
Roman je napisan veoma preciznim jezikom. Zanima nas kako je izgledala vaša potraga za jezikom kojim ćete pripovedati?
Mislim da je pitanje jezika jedno od najbitnijih pitanja kada pripovijedamo; priča uvijek ima ograničenja koja joj mi zadamo, krenuvši od pripovjedačice ili pripovjedača za kojeg se odlučimo, dob, spol i sve ostalo iz koje pišemo ako se nismo odlučili za sveznajućeg pripovjedača, socio-ekonomske uvjete itd..
Ja sam, što je radikalno, pokušala svesti jezik ovdje na siromaštvo i djetinjstvo, ali i usmenu predaju. Također, budući da je velika nosiva greda i babino pripovijedanje, nužno je bilo ostati u jeziku babine moguće spoznaje, pritom imajući na umu da je pripovijedanje na selu, usmena književnost, nerijetko baš ritmom prelazila u poetsko.
Zato često imamo pjesme o običajima, legendama koje su kružile bez da ih je netko zapisivao. Baba u romanu, baš kao što je bila i moja baba, bila je nepismena. Jezik je vrsta djelovanja; a kada je riječ o književnosti, ono što ja duboko vjerujem je da ne bi trebalo uvijek birati način pripovijedanja linijom manjeg otpora pa predvidivo krenuti u velike rečenice i pripovjednu strukturu koja dokazuje pamet spisateljice ili pisca.
Za mene, prvo pravo uvijek ima priča, a priča će, ako je dobra i ako joj vjerujemo, iznaći jezik.
Užasno mi je teško bilo pisati na taj način, jer je tražilo od mene da u potpunosti maknem autoricu koja jesam i u potpunosti budem u službi jezika i priče o djetetu koja pokušava shvatiti svoja vlastita sjećanja i prapovijest, prakuću i ono što je ostavljeno iza kada je buknuo rat. Da sam pisala drugačije, pisala bih o nekom drugom, i nečemu drugom, a ne preživljavanju djetinjstva i sjećanju i pamćenju.
Zbog čega ste se opredelili za književni postupak romana „u slikama”, odnosno fragmentima? U nekim poglavljima, dolazi do prelaza iz trećeg u prvo lice, što daje veoma snažan efekat. Možete li nam približiti vaše izbore?
Sjećanje, pogotovo u ranoj dobi, tako funkcionira, kao niz slika, gotovo pa fotografija koje pamtimo. Ponekad možda pamtimo i jer je netko zabilježio fotografijom takav trenutak. Dogodilo mi se, mnogo puta, da sam osjetila kako sam oko fotografije koju ja majka zabilježila istkala priču, koja možda i nema puno uporišta u stvarnosti. Ali, sjećanja. Ona su bljeskovi, fotografije.
Također, izuzetno su nepouzdana, ta naša sjećanja jer svi pričamo priče o onome što nam se dogodilo i zadnje čega se sjećamo zapravo je samo zadnja verzija priče koju smo ispričali. Te se priče također mijenjaju s vremenom. Često će i ljudi koji su svjedočili događaju ispričati drugačije priče o tim događajima.
Potom je naravno, bitno pitanje i kada mi postajemo pripovjedači, kada nismo samo slušatelji, već i sami možemo prepričati nešto čemu smo svjedočili, tj. kada to ulazimo u taj ja registar. Za mene je bilo ključnih nekoliko trenutaka u romanu kada se to dogodi, i jednako tako kada se ponovno ta granica izbriše, čak unutar jednog ulomka.
Jako je teško izboriti se za vlastitu priču, oni koji su preživjeli nešto što im je bilo traumatično najbolje to znaju.
Također, bilo mi je bitno i pitanje traume, kako kolektivne tako i individualne i transgeneracijske. Tijela u nemoći, traumi i neimaštini ne barataju jezikom, već njihov jezik postaje nasilje, tako to najčešće biva. A onda je pripovijedanje iz tog mjesta nužno okljašteno, kao hvatanje daha, u kratkim rečenicama. A opet, moći doći do ja da se ispriča priča znači na neki način i odmak od traume, jer u trenu kada umijemo ispričati priču, nismo više sami.
Primo Levi u knjizi Zar je to čovjek piše o svojoj noćnoj mori, da priča i da ga nitko ne čuje, da ne može ispričati svoju priču. Nemogućnost ispričati svoju priču ostavlja u trajnoj traumi, lišava nas naših potvrda postojanja. Bitno mi je bilo također sačuvati običaje i jezik tog prostora, te moje Banije jer ona nepovratno odumire. Selo, kao takvo, tamo sustavno biva uništavano tako da je neke običaje, bojim se, još jedino moguće u jeziku sačuvati.
Roman je autofikcijski, rekli ste, kao i da vam je bilo „izuzetno teško” da ga napišete. Kako se donosi takva odluka, da pišete na ovakav način o vašim traumama?
Rekla bih da je svako pisanje u nekoj mjeri kopanje po sebi. Ipak, kada govorimo odnosu teksta i traume, jasno da postoji pisanje koje je terapeutsko, ali mislim da umjetničko bavljenje nečim može početi tek u onom trenutku kada to u potpunosti možemo obasjati svjetlošću, kada nas više ne boli na način da ometa naše misli, naše procese.
Za mene je bilo teško ući natrag, doći ponovno na neka mjesta naprosto jer sam ih prevazišla. Ali sam to mogla napraviti upravo zato jer sam napravila drugačiji odnos s tim malenim Monikama, saslušala sam ih i spasila. Da nisam, ne bih mogla ni na koji način promišljati književni tekst koji bi se bavio njima.
Kažem više Monika, jer mi se čini da je svaka promjena, životna odluka stvorila jednu drugačiju malenu djevojčicu u različitim životnim vremenima. I svaka je trebala biti zagrljena i spašena.
Ponekad nema nikoga da nas spasi osim nas samih.
Ali utješno je da za to zaista nikad nije kasno. Ja sada odgajam troje djece, uvijek se šalim, svoje dvoje i malenu sebe, koja jednako tako treba svu tu ljubav i nježnost koju nije dobivala.
Šta je vašem proznom jeziku donela vaša poezija? Hoće li proza nadalje uticati na vaše pesme?
Slobodu i spremnost da bez straha pratim tekst. Jedna od najljepših knjiga koju sam ikada pročitala je Tuga je pernata stvar Maksa Portera. Taj roman ujedno je i poezija, i dramski tekst, i za mene jedna od najbitnijih knjiga koju sam pročitala. Vratim joj se svake godine otkako sam je pročitala prvi puta. Sloboda da se tekstu pristupi tako da najviše dobije priča, ono što želimo reći, za mene je najbitnije što sam za sebe osvojila.
Uvijek za mene bila bitna i proza, samo nisam imala vremena baviti se kompleksnijim strukturama jer dvoje djece u nekom periodu ne daju više od malenih zalogaja vremena, a kamoli koncentracije. Počela sam u životopis pisati (haha) kako sam na mnoge rezidencije pozvana, ali nisam mogla doći jer imam djecu. To je nešto o čemu se, primjerice, još premalo priča. Pisanje je privilegij koji sami sebi trebamo platiti, moramo se izboriti za to vrijeme, i za taj prostor. Sve to postaje kompleksnije ako ste majka.
Godinama već pišem kratke priče i pokušavam pronaći jezik za različite perspektive. Svakako spremam novu knjigu pjesama i knjigu eseja, a pišem i drugi dio ove za mene trilogije, koja će sada biti druga kuća. Jako me veseli istraživati dalje taj prostor sjećanja sada kad je djevojčica osvojila glas, kada je dobila vlastito je.
Ostaje vidjeti što ja može domisliti, i sada, kada ima i jezik i dobila je alat pripovijedanja od babe, može li sama graditi svijet, može li ga ne samo ispripovijedati, a onda i prevazići. Druga kuća donosi i jasnu manipulaciju sjećanjem i zaboravljanjem, što izboreno ja vrlo brzo shvaća. Tako su te tri kuće za mene tri eksperimenta jezika pamćenja i zaboravljanja, ali i odrastanja. To moraju biti potpuno drugačije knjige s nekim istim kostima.
Veoma mi se dopalo što ste rekli: „Ja sam još seljanka i taj deo svog identiteta čuvam kao kulturno dobro”. Šta je ono najvrednije iz tog identiteta?
Svi mi nosimo svoj korijen negdje u nama stalno i kamoli sreće da ga svi sačuvamo. Simon Vejl je iskorijenjenost smatrala jednim od najvećih kriza i razloga autoritarnih režima koji nam prijete. Rekla bih da je danas ta iskorijenjenost višestruka: stanovanje, tj. stabilnost imanja vlastite nekretnine (a to smatram veliki i bitnim pitanjem, jer nema slobode bez te sigurnosti doma), politička nestabilnost gdje zapravo populizam sustavno uništava mogućnost bilo kakvog povjerenja u politiku, iskorijenjenost jezika, itd.
Za mene je taj seoski identitet, koji se mijenja kao i svi naši identiteti, koji svi imamo, neke nadrastemo, neke posudimo, sada ponajviše odnos s poniznošću, ali i prihvaćanjem. Ja sam postala nešto drugo, ali ne bježim od onoga što je tamo, niti što ja jesam kada se vratim. Jasno, ja sam i ova Monika, ali i Monić, kako me zove susjed iz sela.
Za mene to znači i neki novi odnos sa siromaštvom, s tim strahom. Vraćati se stalno tamo za mene znači raditi na tom strahu, iako naravno ne mislim da je moja metoda jedina ispravna. Nekad je nužno i pobjeći glavom bez obzira.
Tko jednom osjeti siromaštvo, toga se boji vazda.
Borba s tim strahom stalna je, a svaki put kad pobijedim znam da sam pobijedila i za sebe i svoju djecu.
Takođe ste rekli da biste voleli da ste imali drugačije detinjstvo, kao i da se protivite estetizaciji i bilo kakvoj romantizaciji siromaštva. Zašto se toliko često upada u tu „zamku” i šta nam to razotkriva? Kako je izbeći?
Naše nas rane ne čine jačima, ne čine nas boljima, ne čine nas pametnijima.
Kažu, što te ne ubije, to te ojača. Ne vjerujem u to.
Netko tko odrasta u nježnosti, podržavajućim odnosima, daleko će biti samosvjesniji, daleko će više vjerovati u sebe, biti pažljiviji prema svom talentu. Ja sam dugi dio godina muku mučila s raznim vidovima autoedestruktivnosti, jer se i tuga i bol i nasilje učahure u nas, a onda tražimo sve moguće načine kako da olakšamo to. Ne bih to poželjela nikom.
Na lijevoj ruci imam veliki ožiljak iz jedne takve autodestruktivne epizode u ranoj mladosti. Okružila sam taj ožiljak tetovažom zvijezda, nisam ga prekrila. Ali ne jer me čini jačom što ga gledam, nego jer sam morala naučiti prihvaćati sve te rane i ožiljke, prihvaćati da sam bila ranjena.
To moje siromaštvo i činjenica da mi nitko nije čitao, da sam živjela u jeziku koji je uvelike bio jezik preživljavanja, nije me učinilo boljom spisateljicom, već samo traži od mene da trčim brže da mogu dostići nečije početne točke. Zato je bitno i ne estetizirati i ne romanizirati.
Ponavljanjima u romanu nisam željela proizvesti šok, već navikavanje, to da zaista u nekom trenu nekako naviknemo. To je ono što takav život čini onima koji jesu unutar njega, oni su i nasilje i neimaštinu normalizirali. Željela sam da i moji čitatelji budu u toj poziciji, jer to je daleko strašnije – naviknuti se na uvjete u kojima jesi, a ipak strepiti za onoga koji je u njima.
Vaša knjiga dolazi u vreme ratova koji zapravo ni u jednom trenutku naše istorije nisu prestali. U takvom svetu, gde je mesto književnosti i pričama koje se bave upravo posledicama politika i sukoba?
Pričanje priča naš je način preživljavanja. Sjećanje samo, kao što sam rekla, priča je koju pričamo mi sebi. Ako postoji način na koji zasigurno provjereno pamtimo, to je kroz priče.
Istraživanja pokazuju da naše pamćenje činjenica u stresnim uvjetima gotovo potpuno nestaje, ali priča ostaje, takvo pamćenje je netaknuto. Pričajmo priče da bismo pamtili, da bismo učili, da bismo suosjećali.
Vrlo često zaboravimo kako sve kreće od riječi. Mi živimo u narativima, narativu politike, religije, i ti su narativi toliko moćni da im i dan danas nekima nakon tisuća godina vjerujemo.
Eto, to je za mene mjesto književnosti. Ona nas mijenja, ona osnažuje, ona može omogućiti promjenu narativa. Ona tko nauči baratati narativom, mijenjati ga, mijenja i povijest. A to je jedino moguće tako da budete jebeni pripovjedač te priče. Na kraju, sjetimo se kako nam djeca sve vjeruju na riječ.
Vjeruju da postoje djedovi mrazovi, što god im kažemo. Imajmo na umu već tu kolika je moć riječi. One grade cijele paradigme. Kamoli tek kada govorimo o tome kako djeca grade sliku o sebi. O onome što mogu. A dio toga dolazi i kroz ne samo ono što im mi kažemo, nego priče koje dolaze do njih kroz čitanje, filmove.
Kada jednom povjerujete da je promjena moguća, kada vidite junakinje ili junake koji učine one velike nevjerojatne stvari, mislim da se vaš svijet nepovratno promijeni, kao i pogled na vlastite mogućnosti. Također, u ovim vremenima nevremena, a možda je uvijek tako, književnost zaista jest utočište. Ona je mjesto gdje se možemo sabrati, usporiti vrijeme, gdje se možemo sjetiti disati.
Postoje sada već istraživanja o tome da čitanje izravno smanjuje stres, i to već nakon nekoliko minuta čitanja pokazuje se da pada razina hormona stresa i usporava se rad srca.
Rekli ste da radikalno verujete u nežnost, koliko i u otpor, a to sam više nego išta drugo osetila čitajući vaš roman. Je li moguće sačuvati nežnost u otporu, i zadržati otpor u nežnosti?
Dakako da je moguće. Ne bi nikad trebalo povjerovati u laž da nije. Kao i kada djeci postavljamo granice, to je nužno raditi s nježnosti, ali jasnom odlučnosti. Jedno ne negira drugo, a nužno je oboje za normalan razvitak ljudskog bića. Tako našu nježnost osnažuje naš kapacitet za otpor, vrijedi i vice versa.
Nježnost je mjesto u kojem najlakše procvjeta suosjećanje, a kada nas suosjećanje zaista suoči s mogućnošću djelovanja, otpor je često nužan, u kojoj god varijanti. I tada, barem u mom iskustvu, svjedočimo onom da ni jedno djelovanje za bolje sutra ni bolje nas nije bez straha, ali ta početna nježnost, to suosjećanje nam omogući da prevladamo taj strah i stojimo na ispravnom mjestu, na ispravnoj strani jer negdje, unutra, u toj nježnosti koju smo njegovali, mi znamo da nemamo drugog izbora ako želimo budućnost i sadašnjost, ako želimo mirno spavati i pogledati se u ogledalo.
Zato za mene ne ide jedno bez drugoga. Na kraju, radikalna nježnost je i sama po sebi vid otpora kao takvog.
Ovog leta je premijerno prikazan vaš dokumentarac „Joso”. Šta vam je donelo izražavanje kroz film – i hoće li srpska publika imati priliku da ga pogleda?
Joso je dio mog istraživanja tog banijskog prostora koji mi je bitan, jer mi je bitno da ostanem povezana sa svojim korijenima. Nekako, imam osjećaj da to što mogu pobjeći, ipak me ostavlja s odgovornošću da se vratim. Da saslušam. Da vidim. Da dokumentiram ili napišem.
Joso je susjed koji bolje od mene zna moje pokojne babu i đeda, živio je s njima gotovo cijeli svoj život u selu. Isto tako, zna priče o onima prije i za mene je on živa spona s kojim precima. A na neki je način i član obitelji. Nadam se da će biti prilike da film dođe i do srpske publike, vidjet ćemo.
Najzad, nešto što uvek volimo da pitamo: šta ovih dana čitate – i o čemu sanjate?
Čitam uvijek nekoliko knjiga, kupujem ih daleko više nego mogu pročitati. Ali uz mene je nova knjiga Nore Verde Pravi život, Jezero Ane Brnardić te Vrtlar i smrt Georgija Gospodinova.
Knjiga Nore Verde obuhvaća jedno odrastanje, mladost u Splitu u vremenu kada se čini da budućnosti ima u Jugoslaviji. Jezero te Vrtlar i smrt bave se pak pričom o gubitku oca, koje obje knjige zapisuju, opisuju, dajući nam uvide u tugu i jezik koji može ili ne može takvu tugu dotaknuti.
Izgubila sam oca kada sam imala petnaest i tek mi je nedavno postalo jasno da nikad nisam tugovala. Kako sam putovala ljetos ponovno u Ameriku, u avionu se nad okeanom otvorila u meni neka dotad nepoznata rupa, baš ljepljiva i mračna tuga pa sam najednom shvatila da ridam, potpuna nemoćna pred činjenicom da ne mogu nazvati svog oca i reći mu da putujem preko oceana, da ne mogu podijeliti s njim to da ću čitati i pričati o svojim knijgama.
Ja sam jedna od onih koja zna da živi puno toga što je sanjala.
Upoznala sam čovjeka kojeg neizmjerno volim i koji voli mene, pišem slobodno i putujem, imam kraj sebe divne ljude koji me čine boljom, i iz ove perspektive imam sve o čemu sam sanjala kao malena djevojčica na vrhu brda tog sela i kao žena u dvadesetima.
Vidjela sam kitove ovo ljeto, to je san za koji sam mislila da će biti nemoguće ga ostvariti. Imala sam tu fazu, zaljubila sam se u kitove nekad u osnovnoj školi, i toliko sam željela vidjeti ih. Imala sam scene raspisane.
Tako da sam zahvalna. Svaki dan. Nipošto skromna u snovima ni danas, naravno, ali to vam javim za jedno desetak godina, dokud sam došla. Ali možda je bitnije reći da ja zaista vjerujem da stvari nisu nemoguće.
Ako je jedna djevojčica s brda usred banijskog ničega uspjela doći do kitova i toga da u Americi čita dvaput u godinu dana svoju poeziju, a zaista nije imala otkuda ni početi sanjati, stvari jesu moguće.
Ali ja ustrajem i u dobroti. Za mene je to osnovno načelo mog postojanja i svaki se dan trudim biti bolja. I negdje duboko unutra znam da stvari jesu u nekoj ravnoteži, makar nisam religiozna.
Naslovna fotografija: instagram moherceg