Disco je novi pop: Kako smo se vratili nekoliko decenija unazad i ponovo živimo u eri disco muzike?

    02.11.2020.
    RECOMMENDED

    https://buro247.rs/wp-content/uploads/2020/11/dissco-cover.gif

    Pop osvežen injekcijom disco zvuka je toliko ušao u sve pore 2020. godine da slobodno možemo da kažemo da se disco vratio! Svako ima neke favorite koji su neprolazni već decenijama, ili nove koji nas oduvaju na prvi zvuk, ali ove godina šta god da zviždućemo ili pevušimo počne i završava se sa nekim nostalgičnim disco prizvukom. Iako već neko vreme unazad traje izvesna renesansa, samo zaogrnuta različitim pop, elektro pa čak i indie rok zvukom, ove godine je nešto sasvim drugačije, i donosi pravu pravcatu reinkarnaciju.

    Dua Lipa je već neko vreme anđeo čuvar ovog zvuka i energije, i kada se 2018. godine pojavio njen singl “New Rules” već se činilo da se na sceni dogodilo nešto što će ostaviti ozbiljnijeg i dužeg traga. Sa ovogodišnjim albumom “Future Nostalgia” podsetila nas je na sve ono što nam je nedostajalo i što budi feel-good vajb u nama, a singl gigant “Don’t Stop Now” kao moderni naslednik i splet nü-disco, italo disco, i French house zvuka nosi izuzetno snažnu energiju. Isti nalet svemogućnosti smo osetili i pred “Say So” Doje Cat, što zvukom što vizualima, i nije ni čudo da je postala nezvanična himna TikToka, barem na neko vreme, kao i u mnogim pesmama Tove Lo. Međutim, nakon ubrzanog nizanja ovakvih numera i onoga što možemo da identifikujemo kao talas, ovaj put disco nostalgije, apsolutno je nemoguće ne zapitati se: zašto? Zašto disco? I zašto sada, u godini koja je sve samo ne razigrana?

    Za početak da premotamo nekih pet decenija u nazad, i vratimo se u same početke ovog žanra. Kada bismo zaista uradili jedan fast backwards i uleteli u početke disco zvuka na svetskoj sceni, našli bismo se u vremenu u kom odjekuju zamamne, lake melodije, ali one koje su zapravo proizvod jedne od najvećih ekonomskih kriza. Svet posle Drugog svetskog rata, i nakon početnih godina uspona i obnova, tokom 70-tih obeležen je ozbiljnim padom u SAD i danima ekonomske depresije, naftne krize, pada berze, recesije koja je simultano prouzrokovala i visoku stopu nezaposlenosti i visoku inflaciju. Kraj dekade pre toga, su obeležili građanski protesti, kao i ubistvo Martina Luthera Kinga, i vođe Crnih partnera, Freda Hamptona, masovne pucnjave, štrajkovi radnika. 

    Rečju, decenija ozbiljne krize u kojoj se odjednom pojavljuje numere koje donose krajnje jednostavne, nedvosmislene i direktne poruke, i disco je zapravo, ma koliko to nelogično zvučalo suštinski vezan za krize i nemire. Pojavio se baš u danima najvećih turbulencija da im bude antipod. Kao kontrateg pucnjavama, inflaciji i štrajkovima Chic pevaju o “Good Times”, Bee Gees poručuje “You Should Be Dancing”, Gloria Gaynor “I Will Survive,” a Sister Sledge da ne treba zaboraviti da i u haosu „We Are Family“. Tako je uz ritmove koji mame na podijum, disco doneo muziku koja je postala oslobođenje u teškim trenucima i tada posebno značila marginalizovanim katogrijama, radnicima italijansko-američkog, hispano, latino, afro-američkog porekla.

    Ne treba podvlačiti dva put da smo danas ti traumatizovani, umorni ljudi kojima je dosta svega i koji u želji za slobodom žele samo zvuke koji će im reći da će sve biti okej, upravo svi mi. Izlaziti, plesati, upoznavati najrazličitije ljude, je u DNK disco zvuka, žanra koji je možda i najveći poliglota, ali je i sve ono što nam trenutno najviše nedostaje, i ako je disco ikada trebao da doživi renesansu to je sasvim sigruno moralo biti danas. On je igralište za zvuk i ideje, “mesto” sastajanja za sve nas nostalgične kojima i te kako nedostaju dobre stare gužve u klubu i večeri u kojima može da se dogodi bilo šta.

    Disco je noć puna mogućnosti i zabava koja dođe sa strane odakle ne očekuješ. Što bi rekao Ian Kirkpatrick, producent “New Rules” pesme “kada je sranje stvarno ozbiljno, ljudi vole da uživaju u srećnoj muzici. Zato što ih podiže. Zato što je izlaz.” Zato disco. Kao eskapizam i melting pot za sve one emocije i misli s kojima ne znamo šta bismo osim da ih izđuskamo. Makar u sigurnosti četiri zida.

    A ostao je sigurno mesto i za još nešto. Za iskreno osnaživanje iliti ono što Miley Cyrus naziva “preuzimanjem kontrole nad sopstvenim narativom”. “Midnight Sky “ je eksplodirao zato što je kvalitetna pesma sa dobrim i proučenim referencama i sjajnom estetikom, ali i zato što izvlači snagu iz iskrenosti njenog iskustva. Miley govori o pronalaženju sebe i oslobađanju, jednako samouvereno kao i što i Dua Lipa poručuje “Don’t Start Now” ili kao što odavno znamo da će Glorija preživeti ili da je Cher dovoljno jaka ne samo da živi bez nekog neodlučnog oću-neću tipa, nego da preživi sve.

    Nešto je ponosno u svemu tome. I glamuru na podijumu za igru, i suzama na istom, i snazi s kojom odlučiš da ćeš biti i te kako okej ma šta se sada trenutno događa, što nam ovih dana i te kako treba. Jer pre i iznad svega, to je disco. Ekstatično osnaživanje, osećaj sreće i olakšanje kakvo se nađe samo u polumraku ispod kugle koja baca odbljeske. On je potreba da se osetimo dobro i uverenost da nekad sigurno opet i hoćemo.

    Saznaj više:
    Povezani članci: