Čine li mjesto ljudi ili ljude čini mjesto?

Onomad, za vrijeme srednje škole, jednog ljeta na obali, rekla sam tati i mami kako ću se udat za Dalmatinca.

Na njihovo “zašto”, odgovorila sam - da mi lijepo priča i da gledam more cijele godine.

Narasla sam i odrasla, skupila dovoljno neuspjelih i tužnih dalmatinskih romansi, odustala od udaje za bilo koga, kriteriji su uznapredovali i shvatila sam da moje želje ne treba ispunjavati muž.

More je ostalo predmet obožavanja.

(…)

Nedavno, jednog utorka, našla sam se u beogradskoj prometnoj gužvi.

Pet je popodne, pada kiša.

Oko mene trista trubača, a nigdje nijednog limenog instrumenta. Nervoza trubi u svakoj traci, kad pogledaš u drugo vozilo, prvo vidiš tenziju, pa tek onda vozača. Na crvenom na semaforu uzimam telefon i snimam svoj ritualni video dnevnik.

Umorna sam od energije malog qurtza, rekla sam svom odrazu u prednjoj kameri.

Od ove tenzičnosti, od boljih karoserija koje “sijeku” one nešto lošije. Od dokazivanja, neurotičnog kurčenja i jurnjave.

Osjetila sam snažnu potrebu za mirom. Za bivanjem u leru, a ne u brzini šestoj.

Već sutra sam se našla na aerodromu.

I nakon trideset i pet minuta u oblacima, u mir sam i stigla.

(…)

Tuš kabina mi je nešto poput hrama.

A voda koja kroz tuš teče mi je sveta koliko je i mojoj babi bočica s naljepnicom svetog Ante koju donese kući nakon važnijih liturgijskih obreda. Šta popo posveti, to je ljekovito, misli moja baba.

Vjera je tvoja ljekovita, baba!

Ne religija i ta plastična flašica, mislim ja.

Ali o tome ne treba polemizirati.

Posebno ne s Blankom.

U gradskoj šestoj brzini i umu koji je vazda u nekoj budućoj obavezi, tuširanje mi je obred u kojem se nalazim sama sa sobom.

Nerijetko se ne mogu pronaći odmah, pa u tom traganju potrošim bojler i po’ vode.

Krene hladna, a ja još na skidanju svih tih kostima koje svakodnevno oblačim.

Smrznem se dok se ne ogolim skroz.

Zdrava je hladna voda, znam.

Ipak, jako bih voljela uvijek imati toplu.

Otišla sam iz gradske šeste brzine u ler.

U ler u Luštica Bay.

Tamo nema bojlera, voda je vazda topla.

Ali mi tamo u toj količini nije ni trebala.

Tamošnja ljekovita voda imala je sve nijanse plave, kasnije i sive i nalazila se tik ispod moje smještajne jedinice Masline.

Otišla sam u ler, u kuću od kamena s plavim škurama. Tuširala se kratko, pa onda dugo sa terase svoje Masline gledala otvoreno more. Vrijeme je bilo novembarsko.

Rekli bi ljudi, loše.

Meni prekrasno. Kiša pada, pa stane, valovi pojačaju, pa se smire. Južina je.

U prošlosti, za vrijeme Mletačke republike, postojao je propis prema kojem se zakoni nisu smjeli donositi dok je puhalo jugo. Smatralo se da utječe na raspoloženje i koncentraciju, te da se odluke ne trebaju donositi u takvom stanju. I danas je južina izgovor za mnoge neuravnoteženosti. Nešto poput retrogradnog Merkura, recimo. Nesvijest k’o nesvijest, uvijek će za svoje disbalanse pronaći nekog vanjskog krivca.

Meni južina nije smetala, sluđena i dekoncentrirana sam joj došla. Mogla me samo okrenuti na bolje. I jeste!

Što je jugo šibao snažnije, a more od stijene udaralo jače, moj je mir bio veći.

Navečer bih legla u krevet, otvorila vrata sobe i samo slušala šum valova koji su udarali po plaži ispod mene. Ništa se osim njih nije čulo. Veličanstveno je jezivo, mislila sam.

Na kopnu u posljednje vrijeme takve zvuke, ne bih li se uspavala, tražim po bespućima YouTube-a, pa nerijetko pustim nešto treće, pa dok se sjetim po šta sam zapravo došla, evo već je dva poslije ponoći.

Tamo mi za uspavanku nijedan od stimulansa iz ekrana nije trebao.

Svi relaksirajući zvuci bili su mi pod nosom. Doslovno.

U san sam ulazila brzo i lako, budila se ranije nego inače, prije zore, jedvačekajući da uz prvi kofein na vjetrovitoj terasi dočekam svitanje i gledam koje je boje more spremilo za taj dan.

Svakog jutra, na toj sam se terasi osjećala poput onih teških popluna koje je baba Iva znala iznijeti na vjetar da se prozrače, pa kad bi ih na kraju dana, sa sunca i vjetra unijela u kuću, izgledali su skroz novo, čisto i lakše.

(…)

Poguzija kakva jesam, rekli bi u Bosni, u drugim dijelovima takve ljude nazivaju hedonistima, prošetala sam sve u Luštici otvorene restorane.

U Kiki’s-u, uživajući losos i chardonnay, uživala sam i slušajući priču o Kiki, vlasnici, Talijanki iza čijeg restorana stoji sjajna priča, ali je mene od te priče više oduševilo s kolikim su oduševljenjem ljudi o njenoj energiji pričali.

Ja sam energiju te sjajne žene nažalost, mimoišla, ali sam ju osjetila u interijeru i detaljima.

Čujem tamo, pričaju, kako su mnogi ljudi došli jednom, zaljubili se, kupili nekretninu i ostali.

To se potvrdilo i kasnije tog dana, kada sam otišla na jedno vince, dva, tri.

Dočekuje me gospon Srđan, šarmantni vlasnik male vinarijice, novosadskih korijena, sa višegodišnjom adresom u Nizozemskoj.

Toči vino i govori, došao je u Lušticu na tri mjeseca i nikad se nije vratio životu van nje.

Na večeri u villa Cesare restoranu upoznajem Tonyja, vlasnika, također Talijana, srdačnog i simpatičog čovu s briljantinom u kosi. Pita, jel nam se sviđa hrana. Mmmmm koji je dolazio iz punih usta, rekao mu je dovoljno.

Jednog predvečerja čujem, u The Spot restoranu noć je azijske kuhinje.

Poguzija stiže i tamo. Od sushija se nikad najela nisam. Do te večeri.

U tih nekoliko dana u Luštica Bay kompleksu, upoznala sam jedan kozmopolitski community ljudi.

Sva ta lijepa arhitektura, kao u bajci nanizane kućice, sve mirisne mediteranske biljke i impresivna plovila koja usidrena čekaju ljeto samo su lijepi cover te, rekla bih, knjige. A u knjizi se nalaze svi ljudi koji su tamo sa raznih krajeva svijeta došli jednom, zaljubili se, pa onda i ostali.

Uz jugo i ljekovitu svetu slanu vodu, doživjela sam jedan internacionalni mikrosvijet usred Crne Gore u kojem zapravo imaš svijet na dlanu.

Za inspiraciju nisam morala potrošili dva, tri bojlera vode, dovoljno je bilo stati pred silu mora. Kad se želudac oglasi, prošetati do jednog od restorana, a kad leđa postanu teška, spustiti se do hotela u SPA, na masažu u spretne ruke sjajnih žena sa Balija.

Na koncu, duša svakog mjesta je u ljudima koji se u njemu nalaze.