Onomad, za vrijeme srednje škole, jednog ljeta na obali, rekla sam tati i mami kako ću se udat za Dalmatinca.
Na njihovo “zašto”, odgovorila sam – da mi lijepo priča i da gledam more cijele godine.
Narasla sam i odrasla, skupila dovoljno neuspjelih i tužnih dalmatinskih romansi, odustala od udaje za bilo koga, kriteriji su uznapredovali i shvatila sam da moje želje ne treba ispunjavati muž.
More je ostalo predmet obožavanja.
(…)
Nedavno, jednog utorka, našla sam se u beogradskoj prometnoj gužvi.
Pet je popodne, pada kiša.
Oko mene trista trubača, a nigdje nijednog limenog instrumenta. Nervoza trubi u svakoj traci, kad pogledaš u drugo vozilo, prvo vidiš tenziju, pa tek onda vozača. Na crvenom na semaforu uzimam telefon i snimam svoj ritualni video dnevnik.
Umorna sam od energije malog qurtza, rekla sam svom odrazu u prednjoj kameri.
Od ove tenzičnosti, od boljih karoserija koje “sijeku” one nešto lošije. Od dokazivanja, neurotičnog kurčenja i jurnjave.
Osjetila sam snažnu potrebu za mirom. Za bivanjem u leru, a ne u brzini šestoj.
Već sutra sam se našla na aerodromu.
I nakon trideset i pet minuta u oblacima, u mir sam i stigla.
(…)
Poguzija kakva jesam, rekli bi u Bosni, u drugim dijelovima takve ljude nazivaju hedonistima, prošetala sam sve u Luštici otvorene restorane.
U Kiki’s-u, uživajući losos i chardonnay, uživala sam i slušajući priču o Kiki, vlasnici, Talijanki iza čijeg restorana stoji sjajna priča, ali je mene od te priče više oduševilo s kolikim su oduševljenjem ljudi o njenoj energiji pričali.
Ja sam energiju te sjajne žene nažalost, mimoišla, ali sam ju osjetila u interijeru i detaljima.
Čujem tamo, pričaju, kako su mnogi ljudi došli jednom, zaljubili se, kupili nekretninu i ostali.
To se potvrdilo i kasnije tog dana, kada sam otišla na jedno vince, dva, tri.
Dočekuje me gospon Srđan, šarmantni vlasnik male vinarijice, novosadskih korijena, sa višegodišnjom adresom u Nizozemskoj.
Toči vino i govori, došao je u Lušticu na tri mjeseca i nikad se nije vratio životu van nje.
Na večeri u villa Cesare restoranu upoznajem Tonyja, vlasnika, također Talijana, srdačnog i simpatičog čovu s briljantinom u kosi. Pita, jel nam se sviđa hrana. Mmmmm koji je dolazio iz punih usta, rekao mu je dovoljno.
Jednog predvečerja čujem, u The Spot restoranu noć je azijske kuhinje.
Poguzija stiže i tamo. Od sushija se nikad najela nisam. Do te večeri.
U tih nekoliko dana u Luštica Bay kompleksu, upoznala sam jedan kozmopolitski community ljudi.
Sva ta lijepa arhitektura, kao u bajci nanizane kućice, sve mirisne mediteranske biljke i impresivna plovila koja usidrena čekaju ljeto samo su lijepi cover te, rekla bih, knjige. A u knjizi se nalaze svi ljudi koji su tamo sa raznih krajeva svijeta došli jednom, zaljubili se, pa onda i ostali.
Uz jugo i ljekovitu svetu slanu vodu, doživjela sam jedan internacionalni mikrosvijet usred Crne Gore u kojem zapravo imaš svijet na dlanu.
Za inspiraciju nisam morala potrošili dva, tri bojlera vode, dovoljno je bilo stati pred silu mora. Kad se želudac oglasi, prošetati do jednog od restorana, a kad leđa postanu teška, spustiti se do hotela u SPA, na masažu u spretne ruke sjajnih žena sa Balija.
Na koncu, duša svakog mjesta je u ljudima koji se u njemu nalaze.
