Dani su prolazili i svakog sam nosila misao, tešku kao tuč, kako moram napisati kolumnu, kako redakcija čeka, kako moram biti odgovorna i nijednog nisam uspjela.
Prolazili su dani, često danas nisam znala kako mi je bilo jučer i trudila sam se poduzimati neke akcije da mi barem sutra bude bistrije.
Ali nije!
Nekih dana sam sjela za tipkovnicu, drugih sam samo stajala u tuš kabini, šokirajući se naizmjenično vrelom pa hladnom vodom, znajući da mi se misli inače bistre u tom ritualu, ali je umjesto misli koje su vodile do suvislog zaključka tamo u glavi, a i u “duši”, bila samo praznina.
Praznina, tupilo, nejasnoća. Magla.
Gusta magla!
U martu i aprilu dvije i dvadesete posadila sam na terasu lavandu, presadila zamiju, slijedila upute s vrha, napravila baldahin i svoj mali izolirani, socijalno distancirani raj.
Na toj se terasi pio rum donesen s Kube, sunčalo se i mahalo komšijama, čula se muzika iz svakog doma. Komšija i ja smo se nadmudrivali. Ja njemu Ninu Simone, on meni Sinana, pa ja njemu Šabana, pa on “k’o nekad u osam”.
Svake večeri u tih osam mlatili smo aplauze za medicinske radnike i kao i u svakoj kriznoj situaciji, u zraku se osjećalo zajedništvo.
Sve nam je bilo novo i nepoznato. Nismo znali šta nas čeka, a svi smo se nadali brzom kraju te novonastale izolirane pandemijske realnosti.
Dvije i dvadeset prve, lavanda mi se nepovratno osušila, zamija se, iako joj svakodnevno tepam, drži na svega jednoj grančici, klorofil joj je u deficitu, više je žuta nego zelena, a baldahin je uništila zimska košava. Ruma s Kube odavno više nema.
Kraj koji smo čekali još nismo dočekali.
Prije godinu dana, na početku takozvanog novog (ne)normalnog, prozvali su me pasioniranim advokatom samoizolacije.
Ja ću ih, u duhu tekućih kampanja, ispraviti, pa se nazvati pasioniranom advokaticom samoizolacije. Ohrabrivala sam i bodrila prijatelje, istinski uživajući u svijetu na stand by-u, misleći, ajde bogati proći će, sve prođe, dogodine smo na starom normalnom.
Dvije i šesnaeste, najneugodnije godine mog dosadašnjeg života, otišla sam u Sarajevo.
Ono i njegovi ljudi mi uvijek pruže mir.
Te godine, u onu jezivu iskopanu zemljanu rupu, stavili su najvažniju figuru mog života i odmah poslije fiktivno sam pokopala i odnos u koji sam tada čvrsto vjerovala.
Urušio se moj mali svijet.
Došla sam Sarajevu i tamošnjim prijateljima.
Na retreat!
Nedostaju mi ljudi. Ples. Neopterećeno kretanje. Dodiri.
Novo (ne)normalno ubilo mi je libido. Ubilo je i centar za rezoniranje. Smorilo me i satralo.
U glavu spustilo maglu, prazninu i tupilo u kojoj sam samo čekala da netko tamo s vrha kaže – evo kraj je.
Koliko je samo pogrešno vjerovati da tvoja radost ovisi o drugima!
I tako su prolazili dani. I dolazili oni u kojima danas ne znam šta je bilo jučer. Ne znadoh ni šta da učinim da sutra bude bolje.
I onda je došao jedan petak.
Galeb, moj omiljeni podkast lik ove regije objavio je novog gosta i brže bolje sam, tog petka ujutro, stisnula play.
Pred kraj podkasta, gost Rambo, samoprozvani svjetski mega car, preko usta je prevalio rečenicu koja me istresla iz gaća.
“Ljudima lako pređe u naviku da budu živi!”
I tu je kliknulo. Ta me rečenica vratila u sva moja dosadašnja iskustva u kojima sam gledala smrt.
Nažalost ih imam.
Odvela me u prošlost, do prijateljice koja je život izgubila u 22-oj, mame koja je otišla dva dana pred svoj 55-i, do čovjeka kojeg sam voljela i koji je onog avgusta ostao živ, ali i potpuno nepokretan od vrata pa naniže.
I shvatila sam da sam navikla da sam živa.
Da mi je vlastiti život postao nešto što se podrazumijeva. A ništa ljudsko se na ovom svijetu ne bi trebalo podrazumijevati.
Život posebno ne!
I sve se otvorilo.
“Ljudima lako pređe u naviku da budu živi!” – razbistrila mi je glavu i smaknula maglu.
Stavila sam na mute sav sadržaj koji me prazni, počela maštati o onom što me puni.
O perspektivi, ljetu, moru i palmama, ne baveći se Palmom. Procvjetao je jorgovan. Zrak je zamirisao na bolje dane. A i libido je to osjetio.
I evo, i predugu sam kolumnu napokon napisala.
