Pretraga

“Ljudima lako pređe u naviku da budu živi!”

“Ljudima lako pređe u naviku da budu živi!”

Tekst: Iva Čuljak


Dani su prolazili i svakog sam nosila misao, tešku kao tuč, kako moram napisati kolumnu, kako redakcija čeka, kako moram biti odgovorna i nijednog nisam uspjela.

Prolazili su dani, često danas nisam znala kako mi je bilo jučer i trudila sam se poduzimati neke akcije da mi barem sutra bude bistrije.

Ali nije!

Nekih dana sam sjela za tipkovnicu, drugih sam samo stajala u tuš kabini, šokirajući se naizmjenično vrelom pa hladnom vodom, znajući da mi se misli inače bistre u tom ritualu, ali je umjesto misli koje su vodile do suvislog zaključka tamo u glavi, a i u “duši”, bila samo praznina.

Praznina, tupilo, nejasnoća. Magla.

Gusta magla!

“Ljudima lako pređe u naviku da budu živi!” (фото 1)

U martu i aprilu dvije i dvadesete posadila sam na terasu lavandu, presadila zamiju, slijedila upute s vrha, napravila baldahin i svoj mali izolirani, socijalno distancirani raj.

Na toj se terasi pio rum donesen s Kube, sunčalo se i mahalo komšijama, čula se muzika iz svakog doma. Komšija i ja smo se nadmudrivali. Ja njemu Ninu Simone, on meni Sinana, pa ja njemu Šabana, pa on “k’o nekad u osam”.

Svake večeri u tih osam mlatili smo aplauze za medicinske radnike i kao i u svakoj kriznoj situaciji, u zraku se osjećalo zajedništvo.

Sve nam je bilo novo i nepoznato. Nismo znali šta nas čeka, a svi smo se nadali brzom kraju te novonastale izolirane pandemijske realnosti.

Dvije i dvadeset prve, lavanda mi se nepovratno osušila, zamija se, iako joj svakodnevno tepam, drži na svega jednoj grančici, klorofil joj je u deficitu, više je žuta nego zelena, a baldahin je uništila zimska košava. Ruma s Kube odavno više nema.

Kraj koji smo čekali još nismo dočekali.

Prije godinu dana, na početku takozvanog novog (ne)normalnog, prozvali su me pasioniranim advokatom samoizolacije.

Ja ću ih, u duhu tekućih kampanja, ispraviti, pa se nazvati pasioniranom advokaticom samoizolacije. Ohrabrivala sam i bodrila prijatelje, istinski uživajući u svijetu na stand by-u, misleći, ajde bogati proći će, sve prođe, dogodine smo na starom normalnom.

Dvije i šesnaeste, najneugodnije godine mog dosadašnjeg života, otišla sam u Sarajevo.

Ono i njegovi ljudi mi uvijek pruže mir.

Te godine, u onu jezivu iskopanu zemljanu rupu, stavili su najvažniju figuru mog života i odmah poslije fiktivno sam pokopala i odnos u koji sam tada čvrsto vjerovala.

Urušio se moj mali svijet.

Došla sam Sarajevu i tamošnjim prijateljima.

Na retreat!

“Ljudima lako pređe u naviku da budu živi!” (фото 2)

Sjedila sam tamo, odgovarajući na rafal teških pitanja osobe preko puta sebe, nakon kojih sam dobila jedan od ljepših komplimenata.

“Ti si tako saburli!”- čula sam i pojma nisam imala šta taj termin znači.

Kasnije saznajem kako sabur označava strpljenje, trezvenost, smirenost. I zaista, bez pretencioznosti, a i lažne skromnosti, ja jesam saburli.

Ne paničnim, ne dramim, kad su krize i tuge pustim ih i čekam da prođu, jer znam da je promjena jedino kontinuirano i vječno na ovom svijetu, pa ne može na muci sve stati.

Tako sam čekala stari život godinu i jače.

I od čekanja sam se umorila.

Jer je ovo čekanje drugačije. Njegov kraj ne ovisi samo o meni. Moj sabur o kojem su govorile Sarajlije mi se činio nemogućim u tom dobu. Pa i evo i sad, dok ovo pišem na klupici u parku, dok me sunce grije i napokon miriše na bolje dane, ni sama ne znam pričam li o tom čekanju u perfektu ili prezentu. Sijaset novih odredbi i mjera, koje nam se serviraju godinu i više, a koje su najčešće u sukobu sa centrom za logiku, isisavaju iz mene i ovo malo entuzijazma što je ostalo. Nije to stanje ni depresija, moja stara drugarica, imam iskustva s njom. Nije ni apatija. I ona mi je poznata. To je neko tupilo. Magla.

Neka praznina dok čekam da sudija kaže - evo stari život, izvol’te u salonu, sve je opet kao prije.

Nekad sam se uspavljivala maštanjem.

Sada magla onemogućava i maštu, pa me uspavljuju filmovi. Zamislite kvalitet filmova koji uspavljuju bez da se i boriš da ostaneš budan. Ipak, u jednom sam jedne subote, pred san prebacivajući programe, uočila rečenicu:

“Ili uradi nešto vrijedno pisanja,

ili napiši nešto vrijedno čitanja.”

I proganja me ona evo mjesec i jače.

“Ljudima lako pređe u naviku da budu živi!” (фото 3)

Živim u uvjerenju da u ovom dobu ne radim ništa vrijedno pisanja, a sve što želim napisati ne vozi me na frekvenciju konstruktivnog promišljanja. Upravo suprotno, vozi me u destrukciju. I sve mislim, ne mogu servirati mračne tekstove, nastale iz maglovite glave. Sva ona strašna silovanja, seksualna nasilja kojim svjedočimo od januara, pa evo do sada, odvode me od mog unutarnjeg mira i bistrih misli. Potresaju me dok čitam svjedočenja žrtava. Onda mi svi ljudi koji mi se obraćaju tamo u instagramskom dijelu online neba, a koji imperativnim tonom traže da se oglasnim na goruće teme, stvaraju pritisak od kojeg želim pobjeći i od kojeg zapravo i bježim. U prazninu. U vlastito tabula rasa stanje uma.

Baudelaire je davno napisao, parafraziram, što sam više čitao loše knjige, to mi je potreba za bijegom u prirodu bila snažnija.

Pa ako povučem paralelu, I can relate, rekli bi mladi. Svaka nova užasna tema koja je zauzimala i žute i ostale medije i nakon koje je uslijedilo toliko raznih stavova sa svakog profila na internetima, budila mi je želju da bježim iz te realnosti.

I pobjegla sam. Babi na selo, u jednostavnost seoskog života, pa kasnije u šume, pa kasnije na vinske puteve.

I svi ti moji isprovocirani bijegovi zapravo nisu donijeli ništa bistriju glavu. Jer sam sve te teme nosila sa sobom u sebi.

A ja ne želim pobjeći od sebe.

Ja želim pobijeći sebi. Staroj sebi.

Onoj meni s kojom mi je dobro.

Koja ne nosi breme svačijih teškoća.

Koja ne osjeća pristisak “moraš se izjasniti, javno, moraš imati i govoriti svoje mišljenje o svemu”. Onoj meni koja je radost nalazila u kupovini cvijeća i dvije, tri razmjenje rečenice s babicom na pijaci. Koja ima svoj mikro svemir, gleda u svoje dvorište i u njemu čupa korov, a sadi cvijet. Onoj koja ne okreće glavu od slučajnog prolaznika kojem možda treba pomoći da prijeđe ulicu i od dede kojem treba izvagati kilo banana u supermarketu.

Onoj kojoj društvene mreže i agresivni stavovi na istima ne stvaraju osjećaj da je nužno da se bije svačija bitka.

Praznina je bivala sve dublja, a magla sve gušća što sam više konzumirala teške teme. Nedugo zatim, potpuno sam izgubila i potrebu za dodirom i bliskošću.

Da ne pakiram u celofan, izgubila sam potrebu za sexom.

Muldahara, prva i seksualna čakra, upokojila se. Libido je umro. Pokušavala sam se okititi senzualnim vešom, misleći, on će nešto aktivirati. Ma vraga! Mantarala sam, radila jogu, izlizala tijelo od silnih pilinga, slušala muziku koja me onomad vozila do seksualne želje. I ništa! Omađijavala sam i prostor i sebe svetim palo santodrvcem, pogledala i erotiku, bavila se retorikom. Opet ništa!

Nada! Muerto! Sahrana libida!

Shvatila sam onda opet, baveći se introspekcijom, da mi i za procvat libida treba bistra glava. Čišćenje magle. Treba mi stari život, neopterećene noći. I klub. I gužve u klubu. Ono kad sam u noći gledala kako proporcionalno rastu promila, raste i hrabrost testosterona da priđe estrogenu. A estrogen se u svemu tome, također s rastom promila, sve više opušta.

“Ljudima lako pređe u naviku da budu živi!” (фото 4)

Nedostaju mi ljudi. Ples. Neopterećeno kretanje. Dodiri.

Novo (ne)normalno ubilo mi je libido. Ubilo je i centar za rezoniranje. Smorilo me i satralo.

U glavu spustilo maglu, prazninu i tupilo u kojoj sam samo čekala da netko tamo s vrha kaže - evo kraj je.

Koliko je samo pogrešno vjerovati da tvoja radost ovisi o drugima!

I tako su prolazili dani. I dolazili oni u kojima danas ne znam šta je bilo jučer. Ne znadoh ni šta da učinim da sutra bude bolje.

I onda je došao jedan petak.

Galeb, moj omiljeni podkast lik ove regije objavio je novog gosta i brže bolje sam, tog petka ujutro, stisnula play.

Pred kraj podkasta, gost Rambo, samoprozvani svjetski mega car, preko usta je prevalio rečenicu koja me istresla iz gaća.

“Ljudima lako pređe u naviku da budu živi!”

I tu je kliknulo. Ta me rečenica vratila u sva moja dosadašnja iskustva u kojima sam gledala smrt.

Nažalost ih imam.

Odvela me u prošlost, do prijateljice koja je život izgubila u 22-oj, mame koja je otišla dva dana pred svoj 55-i, do čovjeka kojeg sam voljela i koji je onog avgusta ostao živ, ali i potpuno nepokretan od vrata pa naniže.

I shvatila sam da sam navikla da sam živa.

Da mi je vlastiti život postao nešto što se podrazumijeva. A ništa ljudsko se na ovom svijetu ne bi trebalo podrazumijevati.

Život posebno ne!

I sve se otvorilo.

“Ljudima lako pređe u naviku da budu živi!” - razbistrila mi je glavu i smaknula maglu.

Stavila sam na mute sav sadržaj koji me prazni, počela maštati o onom što me puni.

O perspektivi, ljetu, moru i palmama, ne baveći se Palmom. Procvjetao je jorgovan. Zrak je zamirisao na bolje dane. A i libido je to osjetio.

I evo, i predugu sam kolumnu napokon napisala.

Povezani članci

Buro 24/7 Izbor