Pretraga

Možda nitko nije naglas rekao, evo ja ću: nije uzbudljivo biti s muškarcem kojeg još uvijek doje

Možda nitko nije naglas rekao, evo ja ću: nije uzbudljivo biti s muškarcem kojeg još uvijek doje

Tekst: Iva Čuljak


Neovisno o klasi kojom letim, prekooceanski letovi garantiraju bol u lumbalnom dijelu leđa. Također, omogućavaju da pročitam cijelu knjigu, ako ne i dvije i da pogledam nekoliko filmova.

Na nedavnom povratku na europsko tlo, nasred Altlantika i na vrhuncu hormonalnog ludila uzrokovanog PMS-om, posegnula sam za filmovima koji će me taknuti u najemotivniju žicu. Posljednjih mjeseci me PMS vozi u destrukciju. Tako smo drugarica i ja, svaka na svom ekranu, sinkronizirano stisnule play i počele gledati atipičan američki film. Atipičan kažem, jer za razliku od tradicionalnog Hollywooda, ovdje nismo mogle pretpostaviti svaku sljedeću situaciju. Film nam je držao pažnju, nije zadržao suze, plakala sam, iznenađivala se, tjerao me na razmišljanje. I onda se dogodio kraj. Protagonistica napušta muža i brak na klimavim nogama, odlazi sa novim muškarcem. Ali se potom ipak odlučuje vratiti mužu. Ah, kako predvidivo.

Kažem drugarici kako mislim da je kraj mogao biti drugačiji. Ona odgovara da je zadovoljna viđenim, jer smatra da je normalno da se žena vrati svom mužu.

“Da, možda normalno za film, ali život često ne piše takve priče. Kad gledam film želim vidjeti život”, rekoh joj. I nismo se složile. Sasvim legitimno.

Možda nitko nije naglas rekao, evo ja ću: nije uzbudljivo biti s muškarcem kojeg još uvijek doje (фото 1)

Pasionirani sam obožavatelj filmova. Ne gledam ih kad mi treba razbibriga. Za razbibrigu imam prijatelje i kafanu. Od filma tražim da o njemu razmišljam danima poslije projekcije. Da me pomjeri i zapita. Ne volim ni happy end. Njega očekujem u bajkama. I u čudnim pričama o nekim masažama.

Nedavno je završen još jedan Festival autorskog filma. Dok je trajao, jedne srijede zvoni mi telefon, prijateljica me poziva na premijeru svježeg domaćeg filma, u kojem veliki Nebojša Glogovac igra svoju posljednju ulogu. Ništa više nisam pitala, rekoh joj da stižem.

Zahvaljujući tom filmu, sada nastaje ovaj tekst.

Prepuna dvorana gledala je život tridesetogodišnjeg Dejana, koji živi pod staklenim zvonom, istovremeno i pod krovom svoje iznimno brižne i zaštitnički nastrojene majke.

Gledala sam film i razmišljala koliko Dejana možemo pronaći u toj krcatoj dvorani. S koliko sam se Dejana i sama susrela kroz svoj život. S koliko sam Dejana bila u emotivnim vezama.

Ne mogu reći da je jedan Dejan i moj otac, ali je moja baka definitivno Dejanova majka.

Dejanova majka simbol je velikog broja majki naše regije. Kako je zanimljiva ova riječ regija. Nekad smo bili Jugoslavija. Sad smo postali regija. Pa kad smo kod regije, u njoj još živi ta staromodna ideja da je sin mali bog. Sinu se ugađa. Sina se mazi i čuva. I apsolutno je nepotrebno da sin sam opere svoj veš pritiskom dva gumba na mašini. Nepotrebno je i da se sam pobrine o svojim dnevnim obrocima. Sve će to majka za svog sina uraditi.

I to je prekrasno. Kad sin ima sedam godina. Ali nerijetko sin ima dvadeset i sedam, pa i trideset i sedam i još uvijek živi sa svojom spremačicom i kuharicom, a oslovljava ju sa, u najboljem slučaju - mama, danas češće - keva.

Možda nitko nije naglas rekao, evo ja ću: nije uzbudljivo biti s muškarcem kojeg još uvijek doje (фото 2)

Žene nešto starije generacije živeći ulogu domaćice, izgubile su sebe, a svo ispunjenje pronašle su u tetošenju svoje djece. S tim da ta djeca odavno više nisu djeca, već dobrano odrasli ljudi.

Iste te žene, “Dejanove majke”, svojim sinovima kreiraju sliku da žena tako treba. Tetošiti, prati, hraniti i pojiti. A upravo tako ne treba. Jer ako žena postane isključivo njegova Pepeljuga, gdje je onda ona sebi?

S druge strane, možda nitko nije naglas rekao, evo ja ću. Nije uzbudljivo biti s muškarcem kojeg još uvijek doje.

I usprkos tom prezaštitničkom odgoju, svi odrasli "sindrom Dejan" muškarci imaju mogućnost da se skinu sa majčine sise i izađu iz staklenog zvona. Potrebna je samo volja i spremnost da se iskusi malo nelagode kad pod samo svojim krovom ugledaju punu korpu prljavog veša, a umorni su za pranje. Ili osjete glad, pa moraju naručiti obrok ili zamisli, sami spremiti jednostavno jelo.

Možda nitko nije naglas rekao, evo ja ću: nije uzbudljivo biti s muškarcem kojeg još uvijek doje (фото 3)

A ako je model Dejanove majke već izvršio enorman utjecaj, pa nije lako reprogramirati tridesetogodišnje Dejane, upravo mi, nove generacije žena, imamo priliku stvarati i odgajati muškarce koji za svakodnevno funkcioniranje neće trebati Pepeljugu.

Imamo priliku odgajati naše sinove u muškarce kojima će pranje posuđa i širenje veša biti aktivnost jednaka pranju zuba i brijanju.

Imamo priliku stvarati samostalne i neovisne muškarce.

One koje ćemo sa sise skinuti dok su im godine još jednocifren broj.

One koji će svoje buduće emotivne odnose živjeti u zajednici u kojoj obje jedinke jednako doprinose.

Možemo odgajati sinove u muškarce koji poslove ne dijele na muške i ženske.

Možemo i moramo!

Na mladima svijet ostaje, kažu naši stari.

Dakle, na nama je.

Povezani članci

Buro 24/7 Izbor

Ostavite komentar