Pretraga

Ne treba se sramiti tjeskobe i stresa. Razgovarajmo o tome kao ljudi

Ne treba se sramiti tjeskobe i stresa. Razgovarajmo o tome kao ljudi

Tekst: Ana Pavić

Svako toliko kad mi život postane naporan i kad shvatim da sam prerađena, izmorena, tjeskobna i nikakva, zamislim da sam Lenny Kravitz i da živim na farmi u džungli, okružena samo onima koji imaju pristup imanju, treniram u gymu, gulim svoj mango nakon treninga, a onda grlim konje koji trčkaraju oko farme. Ne znam imate li vi neke fantazije u koje bježite kad vam ovaj stvarni život bude težak na dane i ne znam što vaše fantazije uključuju, ali meni je Lenny primjer „mirovine“ koju bih htjela imati. Ne pratim žene oligarha, ne pratim „shopping kraljice“, uklonila sam većinu onih koji mi ubijaju sive stanice s „dosjetljivim“ captionima o kroasanima i bijeloj kavi, one s kojima imam osjećaj da živim koliko objavljuju svaki dan kao i sve one koji mi prodaju gumene bombone za rast kose. Možete kazati da sam gunđalo (vjerojatno i postajem Larry David Instagrama), ali sam si pokušala sam pročistiti online prostor od svega što me smara i na što imam reakciju kolutanja očima. Lenny je pogađate ostao.

Kad sam već tako iskrena otkrit ću vam i da sam počela zavidjeti ljudima koji imaju taj "unproblematic" lifestyle (Lenny mi se čini kao da ga ima) i ne, stvarno nije pitanje love iako znam da vam ga lova itekako olakšava.

Ne treba se sramiti tjeskobe i stresa. Razgovarajmo o tome kao ljudi (фото 1)

Više sam zavidna na taj neki mir kojim neki ljudi zrače i činjenicu da na njima baš osjetite da im se core ne može uzdrmati bez obzira na vanjske podražaje. Kao da su našli svrhu ili se pomirili sa stvarima koje ne mogu promijeniti i u tom saznanju su prokleto zadovoljni. Kao da odbijaju negativnu energiju ili su je naučili kanalizirati i usmjeriti negdje drugdje - ali dalje od svog želuca.

Težim tom miru već godinama, ali mi uvijek nekako izmiče i to me onda ironično nervira pa se vrtim u krug između tjeskobe i prihvaćanja iste kao načina života. Prvi put kad sam se iskreno prepala za vlastito zdravlje jest kada mi se srce uzlupalo od stresa dok sam ležala mirno u krevetu. Samo pomisao na tu stresnu situaciju koju sam proživljavala je izazvala jaku fizičku reakciju koja je graničila s napadajem panike. Ne treba se sramiti pričati o takvim stvarima. Ne treba se sramiti pričati o ničemu što nas sve pogađa kao ljude u nekoj fazi života. Jer naposljetku svi smo ljudi i svi smo u nekom vlastitom paklu stresa.

Mišljenja sam da nam taj mir uma kao kolektivu nikada nije trebao više nego u protekle dvije godine koje smo proveli u grču kakav ne pamtimo. Svi ti strahovi, neizvjesnosti, tjeskobe sve se to nakupilo u nama i stislo se u onaj trenutak kad smo ušli u survival mode i kad smo bili zaključani u svojim domovima. Nitko od nas nije prodisao tih godinu i pol dana. Svi smo jedva čekali tu 2021. da kao prodišemo jer će ovo sranje biti gotovo. 

Ne treba se sramiti tjeskobe i stresa. Razgovarajmo o tome kao ljudi (фото 2)

E pa ne znam kako je vama, ali meni je ova 2021. gora i od lockdowna. I čini mi se da nisam jedina. Čini mi se da je onaj trenutak kad smo se malo opustili iz tog survival modea samo označio početak pravog psihološkog shit storma, jer sve ono što smo stisnuli u sebi kako bi preživjeli najgore razdoblje, u ovoj se godini počelo otpuštati na sve moguće načine, a nismo bili spremni, jer kad je pobogu itko spreman za svjetske katastrofe ovih razmjera?

Ljudi su nervozni gdje god da odete, sve je stalno na rubu incidenta, tjeskobu možete rezati nožem, nemir možete dodirnuti. S kim da razgovaram nemam dobru povratnu informaciju. Ljud više ni ne odgovore "dobro sam" na ono usputno "kako si" s kojim se svi olako razbacujemo u prolazu. Teško mi je za kazati, ali ništa nije kao prije i vjerujem da nikada neže biti kao prije.

Ne treba se sramiti tjeskobe i stresa. Razgovarajmo o tome kao ljudi (фото 3)

U potrazi za nekim mirom, jer za kuću u Brazilu love nemam, krenula sam googlati meditacije. Ja sam se inače opuštala s kick boksom, a sad se opuštam s dizanjem utega i mogu vam stvarno kazati da se nikad nisam kvalitetnija hranila ni pazila na sebe kao danas, ali mi je meditacija sasvim nepoznato područje i sama činjenica da ću pokušati smiriti mozak i tijelo mi se čini kao nedostižan san. Aplikaciju sam skinula, ali je otvorila nisam jer nemam kad, što mi govori da je vrijeme za reorganizaciju vremena. Ovo govorim i svima vama koji poput mene ne znate stati, zastati i posvetiti se sebi jer mislite da ćete to ostaviti za sutra ili još gore, imate grižnju savjest jer ste uzeli vrijeme za sebe pa se ne možete posvetiti drugima ili poslu. 15 minuta dnevno svi mogu bez vas, ali vi bez sebe ne možete. Jednom kad to usvojite (i ja skupa s vama) možda će se život sam od sebe pretvoriti u farmu u džungli kojoj mogu pristupiti samo oni koje tamo želite. Ta farma smo u stvari svi mi u trenutku kad se naučimo braniti od stresa, pobrinemo se za sebe i naučimo kanalizirati te loše stvari s kojima smo okruženi, često ne svojom voljom. I znam. Lako je napisati, teže je sprovesti u djelo. Ali ljudi dragi vrijedi pokušati i to već danas, jer sutra nije obećano nikome.

Povezani članci

Buro 24/7 Izbor