Došli smo do perioda godine u kojem rekapituliramo sva proživljena iskustva, podvlačimo crtu, prihode i rashode i nerijetko na kraju godine osvijestimo neispunjene odluke s njenog početka.
Već četvrtu godinu zaredom svoja iskustva rekapituliram sa dozom sveprisutne tuge, svjesna da prolazi još jedna godina u kojoj nijedno nisam mogla podijeliti sa ženom koja mi je ovaj život dala.
Moja je mama bila najveći veseljak. Prva za napraviti ugođaj, podići atmosferu, pustiti glas i zaplesati. Bila je uvijek svima na usluzi. Deda Mraz koji ispunjava želje. Cijele godine. Ne samo u decembru. Ali nikad svoje. Bila je predobra svima. I nikad dobra sebi.
Čvrsto vjerujem da je to jedan od ključnih razloga zbog kojeg već četvrtu godinu obiteljski božićni ručak postavljamo s jednim priborom manje i s knedlom u grlu.
Sjećam se sebe iz svježeg perioda nakon maminog odlaska. Sjedila sam s prijateljicom u svom emocionalnom rastrojstvu i rekla joj kako sam ljuta na sebe jer sam opet tužna.
Rai mi je tada rekla:
“Zamisli da ti osoba koju voliš kaže da je tužna. Jel bi bila ljuta na nju ili bi ju zagrlila sa svom empatijom i podrškom? Zagrli sebe kako bi grlila svog prijatelja!”
Pitala sam gro ljudi kakva im je bila godina koju ispraćamo. Jesu li u 2019. bili dobri prema sebi i kakvi su bili drugima.
Kad je u pitanju ljubav prema sebi, odgovori mahom nemaju afirmativni ton.
Kod različitih ljudi to se nevoljenje sebe različito manifestira. Jedni kažu da su svoje nesigurnosti hranili prejedanjem. Drugi priznaju da su zbog svojih nezadovoljstava bili pomalo nevaljali prema drugima. Treći su ignorirali svoje potrebe.
Ja sam sebi u prvoj polovini godine bila kao usputni poznanik. Pozdravimo se ujutro. Ali ne pitam puno kako je u dubini. Tek nakon ljeta sam shvatila koliko sam se od sebe udaljila. Kliknulo mi je tada da si hitno opet moram postati najbolja prijateljica.
Sve do septembra 2019. godine emocionalne rupe popunjavala sam (pre)čestim uživanjem u ugljikohidratima i tekućim šećerima. Znate o čemu pričam. Ako ne znate, zna moja brojka na vagi. A onda sam početkom septembra odlučila izmisliti svoju malu Novu godinu, pa me prijateljica u meni poslala na jednu sivu stolicu, na kojoj sat vremena sjedenja platim par hiljada dinara. Ta je stolica vrlo neudobna. Sjećam je se još iz 2017.
Nisam sjela u nju a da nisam zaplakala.
Natjerala me stolica da joj tri mjeseca u kontinuitetu istovaram svoje vreće nagomilanih tereta. Isplakala sam joj situacije iz djetinjstva, adolescencije, pa i ove odraslosti. A onda sam jednom sjedeći na seansi u sivoj stolici osvijestila da uz pilates ponedjeljkom, srijedom i petkom moram početi trenirati i grljenje sebe. I to od ponedjeljka do nedjelje. Bez dana odmora. Shvatila sam tada, na toj sivoj neudobnoj stolici da me mama naučila kako mnogošta u životu treba. Ali da me njen prerani odlazak mora naučiti kako i ne treba.
Pa ako me netko pita o novogodišnjim odlukama, imam samo jednu bitnu.
U godini koja je pred nama, odlučujem intenzivirati treninge grljenja sebe. Svakog dana, već ujutro, na prazan želudac, odraditi minimum pola sata.
Pa kad se naučim grliti, onda ću znati tijelu dati hranu koja treba njemu, a ne nezadovoljnom nepcu. Znat ću i uštedjeti koju pinkicu, jer od grljenja neću imati slobodne ruke za kupovinu sedmih bespotrebnih cipela.
Kad se naučim grliti, znat ću da ne moram “ispoštovavati” svako društveno zbivanje, da će zemlja kružiti i ako nekad kažem da ne mogu ili budem još nevaljalija, pa se usudim reći i da mi se ne da.
Najviše vremena provodimo sa samim sobom, pa kako onda možemo dopustiti da nam s nama ne bude najbolje?!
I evo, ulazimo u novu dekadu, a ja nam svima želim da budemo dobri prema sebi, a nikom drugom ne činimo ništa nažao.
Zapamtimo, masku prvo stavljamo sebi da bismo mogli spasiti onog pokraj sebe!
Sretna Nova godina svima.
Da ste u miru sa sobom.
Kad imamo mir, radost je neizostavna!
I ne zaboravite, zagrlite se! Odmah!
