Pretraga

Prvi znak civilizacije je suosjećanje

Prvi znak civilizacije je suosjećanje

Tekst: Iva Čuljak


Sedmog jula sam završavala kolumnu koja je istog dana u večernjim satima trebala biti poslana redakciji.

Posljednje što sam u redakciju poslala bio je tekst u jeku vandrednog stanja, a kad se sve “stišalo” i kad je dopušteno da se vrata naših domova otvore za izlaz u svijet, zaključala su se vrata moje sive mase.

Sav apsurd kojem smo u to vrijeme svjedočili onemogućavao mi je da se bavim “laganim” životnim temama. Znate ono što volimo, malo seks, điha điha, rezoni s putovanja, muško-ženski, muško-muški, žensko-ženski odnosi i ostale teme o kojima uživam mentalno masturbirati ometala je frekvencija zbunjujućih opozitnih poruka koje su dolazile s vrha.

Sve to vrijeme osjećam degradaciju zdravog razuma i ista me sputava da misli prenesem u nekoliko suvislih rečenica.

Sedmog jula sam napokon odlučila završiti svoj tekst na temu online datinga kojom se već skoro dva mjeseca bavim u pauzama u kojima uspijem iz uma istjerati teatar apsurda kojem svjedočimo.

Obzirom koliko kasnim s istim (oprosti mi šefice, oprosti redakcijo i svi koji volite čitati), nije teško zaključiti koliko su pauze kratkotrajne.

Prvi znak civilizacije je suosjećanje (фото 1)

Napišem tako sedmog jula nekoliko rečenica, pa mi se na frekvenciju nakači goruća tema sa YouTube scene. Uvuče se u moje redove, pa brišem i zovem sestru i prijateljice da s njima verbaliziram misli kako bih ih izbacila kroz govorni aparat, ne kroz tipkovnicu. Izbacim, pa se vratim na svoju temu i tako nekoliko puta u kontinuitetu, želeći svima koji će čitati dati pastelniju temu od onih koje su trenutno na svakom kutku tamnog online neba.

Kad sam napokon fokus vratila na svoje dvorište, kolumnu u nastajanju i online dating novog doba, dobili smo nove upute za upotrebu vikenda. Ne bih ni bila upućena u novonajavljeno zaključavanje od petka do ponedjeljka da komšija nije toliko pojačao svoj TV prijemnik.

Hvala komšija!

I prvi put se u mom pacifističkom umu aktivirao centar za gnjev.

Možda bi me trebalo biti sram priznati, ali ja sam najapolitičnija osoba koju poznajem. Također, ne mislim da mogu mijenjati cijeli svijet. Ne smatram sebe toliko bitnom. Živim svoj život i trudim se da dam doprinos mini promjeni u svom mikro svemiru. Kad sam za vrijeme vandrednog stanja, jednom izašla do trafike, pa mi se tamo zaposlena gospođa požalila da svaki dan kad završi radno vrijeme pješači 15 kilometara do svog doma, pa se plaši da neće stići do 17 časova kada je počinjao policijski sat, a njen poslodavac joj ne osigurava prijevoz, javni prijevoz ne radi i nema nikog tko bi ju mogao odvesti kući, jedino što sam od sebe u tom trenutku mogla je ponuditi napaćenoj ženi svoj bicikl, jedino prijevozno sredstvo koje imam. I jesam.

Prvi znak civilizacije je suosjećanje (фото 2)

Možda je to u široj slici minorno, ali njoj i meni je dovoljno za malo radosti.

Istovremeno, ne okrećem glavu sa društvenih anomalija, primjetim nepravdu, nerijetko dublje zađem u goruće teme, kreiram svoj stav, nekad progovorim, neke teme biram da ne gledam, neke prešutim, ali se nikad duboko iznutra ne potresam.

Nikad. Do sinoć.

Sedmog jula u večernjim satima, kad sam odustala od svih obaveza koje su čekale da ih štrikliram i dok sam bez treptanja gledala horor koji se događa u centru Beograda, prvi put sam osjetila gnjev, bijes, sram, tugu i očaj.

I sve su me te emocije držale i drže nemirnom i danas.

Sedmog jula dvije i dvadesete je fitilj dogorio. I onima koji imaju duži, a posebno onima s kratkim.

Viktor Frankl je opisivajući svoje četiri godine provedene u strašnim logorskim uvjetima rekao kako je humor oružje duše u borbi za samoodržanjem, pa bih sad voljela da se mogu našaliti s ovim “dugim/kratkim fitiljem” i da sve malo bacimo na aluziju o pišama, ali ne mogu.

Sva ova demonstracije sile i strahobalno pendrečenje po tijelima koje smo gledali samo su slikovit prikaz istih tih pendreka kojima je narod već duže vrijeme mlaćen po zdravom razumu.

Ljudi koji su se tog sedmog jula na istom mjestu okupili, na to mjesto nisu došli jer ne mogu provesti još jedan vikend u svojim domovima. Osjećaj da si marioneta, a onaj koji drži konce nema uravnotežen pokret rukama, razvio je svojevrsan osjećaj manje vrijednosti. I dogodilo se sve što vidimo. Na samo jednoj televiziji! I na društvenim mrežama.

Prvi znak civilizacije je suosjećanje (фото 3)

Kad je jedan američki student na predavanju pitao profesoricu antropologije Margaret Mead koji je najraniji znak civilizacije, na njegovo veliko iznenađenje, profesorica nije rekla da je to neka vrsta oruđa.

Njen je odgovor glasio: zaliječena bedrena kost, najduža i najsnažnija kost u ljudskom tijelu, a kojoj u slučaju prijeloma treba šest tjedana da zacijeli.

Zaliječena bedrena kost je znak da se netko o povrijeđenoj osobi brinuo. Da je lovio za nju, donosio joj hranu, ostajao s osobom, te joj nudio fizičku zaštitu i društvo dok kost ne zacijeli.

Profesorica Mead je objasnila da u džungli gdje vlada zakon jačega, nikada ne bismo mogli pronaći zaliječenu bedrenu kost.

Stoga je, kroz pronalazak zaliječene kosti, prvi znak civilizacije - SUOSJEĆANJE.

U nadi da će sila/Bog/________ (dodati po afinitetima) pomoći da se zaliječe sve kosti i bitnije, sve duševne rane, šaljem ljubav svakoj stradaloj.

I za kraj, vrlo je a propo opet citirati Frankla.

“Duhovna sloboda, koja se čovjeku ne može oduzeti, pruža mu do posljednjeg daha mogućnost da osmisli svoj život.”

Povezani članci

Buro 24/7 Izbor

Ostavite komentar