Zašto su mnogi Instagram filteri u priličnoj meri problematični?

    19.10.2020.
    RECOMMENDED

    https://buro247.rs/wp-content/uploads/2020/10/ig_filteri_cover.jpg

    Da vas neko pita da li znate koliko postoji filtera na Instagramu ili Snapchatu, teško da biste mogli da date tačan odgovor jer je pravo pitanje zna li iko zapravo. Apdejtuju se i umnožavaju iz dana u dan, možemo da imamo šljokice po licu, iskošene oči, hologramsko presijavanje, drugačiju boju kose, pegice na licu, ili pak potpuno drugačije lice koje izgleda kao da je na njemu radio čitav tim plastičnih hirurga i to u nekoliko navrata. Ta poslednja varijanta se sada nekako gotovo po difoltu nalazi i u mnogim drugim pa ćete možda želeti samo da imate venčić od cveća na glavi ali uz to pride dolaze i izrazito visoke jagodice koje inače nemate.

    Kada “skinemo” filter, sebi izgledamo čak i pomalo čudno i ružnije, jer ono od malopre je bilo taman toliko taknuto koliko treba da izgledamo idealno. Ništa previše, samo malo zategnutije, malo blistavije, malo svežije. Upravo to je, sve u svemu i dovelo do savremene dijagnoze “Snapchat dismorfija” budući da mnogi u stvarnosti traže kozmetičke procedure kojim bi se pretvorili u filterisanu verziju sebe koju koriste kao referencu za ideal onoga što mogu da budu. Ako smo već uspeli da ukačimo i dijagnozu, to samo znači da smo zaglibili duboko u svet filterisanja samih sebe, ali kako se čini, pored ovog problema, filteri imaju još jedan- isti koren iz kog potiču i koji se zove Evrocentrizam, i da, u veoma je bliskoj vezi sa rasizmom.

    Kada “skinemo” filter, sebi izgledamo čak i pomalo čudno i ružnije, jer ono od malopre je bilo taman toliko taknuto koliko treba da izgledamo idealno. Ništa previše, samo malo zategnutije, malo blistavije, malo svežije.

    Možda ste to već i primetili ali većina beautifying filtera ima jedan zajednički faktor- svetliji ten, a priča o tome je počela pre gotovo tri godine kada je osnivač FaceApp-a Yaroslav Goncharov nakon višestruktih komentara i kritika izneo javno izvinjenje zbog filtera za posvetljenje kože, koji se zvao “hot”. Od tada pa do danas, stvari su postale možda malo manje eksplicitne u nazivu ali daleko prisutnije jer su filteri sada postali svakodnevica na svim mrežama i kako se čini beli ten je još uvek ono što se smatra što bi Yaroslav rekao “hot”. Svaki filter nas sve pomalo posvetljuje i upeglava, i pričali o tome ili ne, stiče se utisak (verovatno zato što je tačno) da uprkos svim borbama za različitost, biti “lep” prema društvenim standardima danas znači imati poznato Instagram lice: čistu kožu, visoke jagodice, duge trepavice, puna usta, mali nos, i krajnje evropske proporcije jer pored toga što “izbeljuju” filteri imaju tendenciju da uklanjaju tradicionalne etničke karakteristike lica- širi nos, dosta veća usta, iskošene oči.

    Ovo nije prvi put da tehnologija igra prilično veliku ulogu u rasizmu i da preslikava naše greške i predrasude društva i stvarnog sveta u onaj virtuelni. Kada se pre deset godina prvi put pojavila “face recognition” opcija na kamerama i aparatima, dokazana je nedvosmislena naklonost evropskim licima, budući da su svi uređaji za Azijate redovno postavljali pitanje “did someone blink?” Očekivalo bi se da Nikon kao japanska kompanija ima na umu izgled azijskih očiju, ali očigledno da ne, zato što je uprkos svemu, prototip čoveka, i kanon lepote očigledno jedan, a on nema mnogo veze za afričkim ili azijskim licima. Ista stvar se događa i danas kada tehnologija jeste napredovala ali “face recogintion programi” imaju konstantnu muku sa prepoznavanjem crnih lica. Neretko nevidiljvi za sistem, nevidljivi i za program, i još jedan dokaz kako tehnologija jeste neraskidiva od ljudi koji je prave i njihovih uveranja, stavova i predrasuda. A ako je suditi po filterima, imamo ih baš dosta.

    Društvene mreže su odradile svoje u uspostavljanju kanona i standarda, kompanije se obogatile, a mnogi ostali sa neverovatno snažnim osećajem da zbog boje kože ili veličine nosa nisu dovoljno dobri.

    Najbolja reč za ovu vrstu diskriminacije koja se događa u filter svetu je kolorizam, vrsta rasne diskriminacije koja se bazira na boji i nijansi nečije kože, na taj način da favorizuje svetliju. Termin je prvi put skovala Alice Walker da bi opsiala predrasude prema Afro-američkom stanovništvu, i uopšte stanovništu tamnijeg tena, a ovaj oblik rasizma je izuzetno prisutan na mrežama danas na kojima po svemu sudeći vlada neka bizarna estetska uravnolovka. S druge strane, oni već beli se mogu koristeći FaceApp „pretvoriti“ u tamnije ili egzotičnije, kao na maskembalu, a koliko se sve zabrinjavajuće banalizovalo dokazuje i TikTok izazov popularan u Indiji gde korisnici koriste deo pesme “Why This Kolaveri Di”, koji ima reči “devojka bele kože” sa “crnim srcem”. U videima korisnici potamnjuju svoju kožu da pokažu tugu i onda se vrate u svoj normalan ten, znatno svetliji da prikažu sreću. Ovakve paralele su, očekivano, uzburkale mnoge, što je rezultovalo time da su svi ovi videi i skinuti.

    Bilo kako bilo jedno je jasno a to je da društvene mreže imaju veoma jasne ideale kada je u pitanju boja kože i da je situacija otprilike ovakva: ukoliko želite da se ulepšate, postaćete sigurno svetliji od onog što jeste makar bili beli po prirodi, dok se u ostale boje kože možete “prerušiti”. Ako na to dodamo i činjenicu da sad već sa sigurnošću znamo da smo konstantno targetirani za prodaje koječega, i da Instagram nikada ne radi u našu korist već u korist svojih klijenata koji dok se mi zabavljamo okorišćavaju od naših algoritama i podataka, kao i to da je industrija preparata za izbeljivanje kože u takvom razvoju da se očekuje da će u narednih 7 godina težiti i preko 24 milijarde dolara, lako je sabrati dva i dva, i ne biti previše začuđen pred činjenicom da je Svetska zdravstvena organizacija izvestila da 77% nigerijskih žena redovno koristi produkte za posvetljivanje kože. Društvene mreže su odradile svoje u uspostavljanju kanona i standarda, kompanije se obogatile, a mnogi ostali sa neverovatno snažnim osećajem da zbog boje kože ili veličine nosa nisu dovoljno dobri.

    Da li ćemo ih stvarno koristiti zaslepljeno i pokušavati da im se približimo i u stvarnom životu postajući tako idealan konzument svega što nam se ponudi, ili ipak umemo da raspoznamo da su naše posebnosti ono što ni jedan filter ne može da napravi?

    Da će filteri otići negde u skorije vreme, neće, i glupo je i za očekivati, ako ništa drugo a ono zbog činjenice da nam se, hteli to javno da priznamo ili ne, svima pomalo dopada kako izgledamo sa stanjenim nosevima, istaknutim jagodicama, i zategnutim očima, ali ono što jeste važno je da znamo da možda ne možemo da kontrolišemo „opšte“ parametre ali možemo da kontrolišemo sebe. I da se zapitamo, da li ćemo stvarno filtere koristiti zaslepljeno i oduševljeno pokušavati da im se približimo i u stvarnom životu postajući tako idealan konzument svega što nam se ponudi, ili ipak umemo da raspoznamo da su naše posebnosti ono što ni jedan filter ne može da napravi? Da je kovrdžava kosa jednako lepa kao i ravna, tamna koža kao i bela, kose oči kao i one koje to nisu, i da filteri ako uopšte ičemu služe, mogu možda da budu samo to. Sjajni katalizatori za pokretanje diskusije o neralnim toksičnim standardima i priče o shvatanju sopstvenih vrednosti i tela, stvaranju pravilne i zdrave slike o sebi.

    Jer, ako nas je 2020. naučila ičemu, onda je to da treba da budemo glasni, i da ukoliko cvetna krunica, sa sobom zapravo nosi i subliminalnu poruku da se lepota meri belinom kože i stepenom zategnutosti, onda je hvala, ali nećemo.

    Saznaj više:
    Povezani članci: