Pred krcatom dvoranom Bosanskog kulturnog centra, triput nominovani oskarovac, glumac Vudi Harelson (engl. Woody Harrelson) i dobitnik Počasnog Srca Sarajeva govorio je o nespretnim počecima, prekretnom trenutku u seriji „Kafić Uzdravlje” i posebnoj vezi sa gradom u koji se uvek rado vraća.
„Mislim da je svaki glumac pomalo šoumen. Ja sam bio šoumen, još uvijek sam šoumen i uvijek pokušavam nešto izvesti, nekoga zadiviti“, tim je rečima jedan od najprepoznatljivijih i najraznovrsnijih glumaca svoje generacije, Vudi Harelson, ujedno i započeo priču o vlastitom životu i karijeri, ali i o onome što glumu čini uopšte mogućom.
Masterclass s Vudijem Harelsonom održan je pred punom salom Festivalskog centra (Bosanski kulturni centar), uz moderiranje poznatog britanskog filmskog kritičara Nila Janga (engl. Neil Young).
Nakon što je Young već na početku podsetio na izjavu Jesseja Eisenberga da je Harelson možda jedina stvar oko koje se podeljena Amerika može složiti, što je glumac dočekao u svom prepoznatljivom šaljivom tonu, razgovor je usmeren na sam početak – njegovo detinjstvo.
Harelson je govorio o životnom putu koji nije počeo s idejom da će jednog dana postati holivudska zvezda. Odrastao je u Teksasu, kao srednji od trojice braće, a glumu je počeo studirati na Hanover Collegeu u Indiani. Kao dijete, kaže, nije ozbiljno razmišljao o tome da bi od glume mogao živeti. Imao je, međutim, potrebu za nastupom.
„Mislim da sam to jednostavno imao u sebi. Uvijek sam imao potrebu nešto izvesti, nešto pokazati, nastupiti pred ljudima. To je, vjerovatno, prirodna sklonost koju mnogi glumci nose u sebi. Kao dete, naravno, nisam znao da ću jednog dana biti glumac, niti sam uopšte razmišljao da bih od toga mogao živeti“, izjavio je Harelson.
Znao sam samo da volim nastupati. Veliki podsticaj bio je Elvis Presley
Nakon njegove smrti, u srednjoj školi počeo sam pjevati njegove pjesme, prvo kod kuće, a onda i pred drugima. Jednom prilikom nagovorili su me da stanem na stol i zapjevam Elvisa pred učenicima. Tada mi je prišla djevojka Robin Rogers, koja je bila u dramskoj sekciji, i rekla da bih se trebao pridružiti dramskom klubu i pokušati glumiti.
Tako je zapravo počeo moj glumački put. Nisam tada mogao znati da će me jedan takav, naizgled slučajan trenutak odvesti prema profesiji koja će mi promijeniti cijeli život“, izjavio je Harelson, a zatim, na oduševljenje publike, i zapevao Elvisa.
Put do Hollywooda, međutim, nije bio pravolinijski. Nakon studija glume i pozorišta, stigao je na Broadway, a sa svega 23 godine našao se u teatru Neila Simona. Istovremeno su počeli dolaziti i prvi pozivi za televiziju. Prijatelj s fakulteta nagovorio ga je da ode na audiciju za TV seriju „Kafić Uzdravlje“, za ulogu Woodyja Boyda.
Svaku bih audiciju nekako uspeo pokvariti. Osećala se ta neka očajnička energija
Harelson danas priznaje da tada nije bio naročito dobar na audicijama. „Ali kada sam otišao na audiciju za ‘Kafić Uzdravlje’, više me nije bilo briga. Već sam imao Broadway i mislio sam da od toga neće biti ništa. Upravo zato sam bio potpuno opušten. I onda su, nakon što sam pročitao tekst, odlučili da me žele.
U roku od 24 sata morao sam odlučiti hoću li prihvatiti televizijsku ulogu. Prihvatio sam. I to mi je promijenilo život. ‘Kafić Uzdravlje’ me napravio onim što sam danas. Ta serija mi je otvorila vrata i dala mi život kakav nisam mogao ni zamisliti. Ali pozorište nikada nisam potpuno napustio“, kazao je Harelson.
Nakon toga uslijedile su filmske uloge koje su njegovu karijeru učinile jednom od najraznovrsnijih u savremenom američkom filmu. Harelson je tri puta bio nominiran za nagradu Oskar, uključujući nominaciju za najboljega glavnog glumca za film „Narod protiv Larryja Flynta“ te nominacije za najboljega sporednog glumca za filmove „Glasnik“ i „Tri plakata izvan grada“.
Za televizijsku ulogu Woodyja Boyda u „Kafiću Uzdravlje“ osvojio je Primetime Emmy 1989. godine, a nominacije za Emmy donijele su mu i uloge u TV filmu „Promjena igre“ i prvoj sezoni „Pravog detektiva“.
Govoreći o Flyntu, Harelson je opisao svoj odnos prema likovima koji su veći od svakodnevice.
„Larry Flynt je bio nevjerovatno snažan, gotovo veći od života kao lik. Ja imam tendenciju da idem predaleko, da budem pretjeran, da zamišljam stvari na vrlo širok način. Onda me reditelji često moraju malo vratiti. Ali upravo u tome i uživam; u mogućnosti da zamislim nešto što možda nije očigledno“, kazao je Harelson.
Sličan pristup primijenio je i u filmu „LBJ“, u kojem je igrao američkog predsjednika Lyndona B. Johnsona. Za tu ulogu koristio je protetiku i masku, a upravo ga je fizička transformacija, kaže, naterala da lik osjeti drugačije.
„Mnogi glumci rade iznutra prema vani. Ja često volim raditi izvana prema unutra. Kada promijenite tijelo, lice, način na koji izgledate, to počinje mijenjati i način na koji razmišljate i osjećate. Zato sam toliko uživao u radu na filmu ‘LBJ’. Mnogo vremena provodio sam u šminki i protetici i imao sam priliku satima slušati Roba Reinera“, istaknuo je Harelson.
Harelson se našalio i na račun svog dugogodišnjeg prijateljstva s Matthewom McConaugheyjem, s kojim je glumio u prvoj sezoni serije „Pravi detektiv“. Njih dvojica su posljednjih godina u šali govorili i o mogućnosti da su zapravo polubraća, a ta neobična priča postala je inspiracija za njihovu novu seriju „Brothers“, u kojoj igraju fikcionalizirane verzije samih sebe.
Deo masterclassa, Harelson je odvojio i kako bi govorio o Sarajevu. S puno emocija opisao je susrete s ljudima u gradu, istaknuvši da se proveo izuzetno dobro, te potvrdio da Sarajevo za njega nije samo još jedna festivalska stanica.
U znak priznanja za izuzetan doprinos filmskoj umetnosti i izuzetnu glumačku karijeru, Vudiju Harelsonu je uručeno Počasno Srce Sarajeva u Ljetnom kinu Coca-Cola.
Nakon ceremonije prikazan je film Michaela Winterbottoma „Dobro došli u Sarajevo“ iz 1997. godine, u kojem Harrelson igra jednu od glavnih uloga. Film, koji je iste godine premijerno prikazan u Canu i prikazan na trećem Sarajevo Film Festivalu, govori o ratu u Bosni i Hercegovini i ulozi novinara u njegovom medijskom praćenju.