Zlatna dolina Neretve
Držeći voćku u ruci, znam da držim mnogo više od ploda.
Viktorija Družijanić, na instagramu poznata kao @klaskalica, napisala je ljubavno pismo, hvalospev i zahvalnicu „zlatnoj dolini Neretve“, mestu koje na njenoj intimnoj geografskoj mapi zauzima posebno mesto.
Kako je moguće da najhladnija rijeka na svijetu daje najtoplije plodove i sjećanja? Neretva, od kamenitih planina u Bosni i Hercegovini do zlata njene delte na jugu Hrvatske, nije samo prirodni fenomen; ona je kontinuum života, povijesti i obveza. U svakom vrtlogu, u svakom meandru, spajaju se elementi koji nas definiraju i opominju.
Na svom putu Neretva pokreće hidroelektrane, čak tri, koje daje snagu gradovima. Svaka od njih dio je priče o tome kako rijeka pokreće život, i doslovno i metaforički. Nije to samo beton i turbina, nego znak da voda ima moć pretvoriti tišinu planina u svjetlo domova.
U svojim vodama, Neretva skriva svijet endemskih bića, riba i ptica koje ne postoje nigdje drugdje, i baš zato delta je stavljena pod zaštitu Ramsarske konvencije. To je potvrda da se radi o prostoru u kojem život postoji u najčišćem obliku.
U slivu Neretve i njenim pritocima živi više od dvadesetak endemskih vrsta riba. Od tih endemskih vrsta, šest nastanjuje isključivo ovo područje, što čini njihovu ulogu neprenosivom u globalnom smislu — svaka je to nit u tkivu biodiverziteta kakvog nema nigdje drugdje. Ako gledamo ornitološkim naočalama, preko 310 vrsta ptica je zabilježeno, stanarica, zimovalica i onih u preletu; ptice močvarice, ptice koje ovise o trsti, pijesku, mulju — o marginalnim staništima koja često zanemarujemo.
Na ušću se susreće posebna simbioza elemenata: voda te nosi, a vjetar diže u visine. Nije slučajno što je baš taj prostor dom kitesurfera, jer tu sloboda ima oblik: rijeka ti podari snagu, a vjetar krila. Ali tu slobodu valja i poštovati — jer koliko daješ, toliko ćeš dobiti.
Snagu Neretve najviše osjetiš na njezinom kraju, u delti. To je zemlja koja neprestano rađa. Cijeli ciklus života osjetiš kroz godišnja doba: u proljeće jagode i trešnje, ljeti lubenice i smokve, na jesen mandarine, zimi masline i šipci. Svaki mjesec daje novu slast, kao da je čovjeku ponuđeno da nikad ne ostane prazan.
I tu, u tom spoju zemlje i vode, rađa se jedan od lijepših prizor svakodnevnog života neretljana: mali, šareni štandovi uz magistralu. Ako putuješ prema Dubrovniku i usporiš, stani kraj njih. Jer zamisli, dok jednim okom gledaš koju voćku kupiti s štanda, drugim vidiš stablo i polje s kojeg je ubrana. U svijetu gdje se svježina hrane koristi kao jefitni trik prodaje zdravih namirnica, ovdje ti ne trebaju takve etikete. Nije potreban marketinški specijalac koji će pljuniti pa zalipiti „eko“ ili „bio“ — jer kad neretvansko voće staviš na nepce, tijelo samo prepozna što je to istina. Štandovi uz magistralu te pozivaju da malo usporiš i staviš fokus na putovanje i proces, a ne samo na krajnji cilj.
Je li suludo ako napišem da svi ti darovi delte Neretve su mi više od fizičke potrebe da zadovoljim glad. U jednom zalogaju mandarine stane cijelo ljeto sunca, dok u jednoj kapi maslinovog satkani su vjekovi strpljenja i truda. I tu je moja zahvalnost: da sunce, plodno tlo i voda rijeke, zajedno s marljivim rukama ljudi koji ih njeguju, stavljaju na naš stol obilje koje ne treba ni previše objašnjavati. To je dar koji podsjeća da bogatstvo nije u broju, nego u kvaliteti, u trenutku, u zajedništvu i tradiciji. Držeći voćku u ruci, znam da držim mnogo više od ploda. Držim dio zemlje, dio naroda i dio sebe. Tu privilegiju su stvorile naše prabake i bake koje su lancale ladju, očevi što su obrađivali tlo i majke koje su brale plodove neretvanskih polja. Stoga, kad god se vraćam svom domu, ja znam da se se ne vraćam samo mjestu, nego osjećaju — osjećaju da je svijet smislen baš ovdje, između rijeke i zlatnog sunca.
Kreativni koncept: Viktoria Družijanić @klaskalica
Fotografije: Ana Kutija @ana_kutija
Mesto slikanja: Štand s voćem OPG Vladimir