Nije samo ekonomija – i dejting je u recesiji: Zašto veze postaju retkost?

autor BURO.
dejting

Dejting i ljubavne veze su u krizi – i to ozbiljnoj. Ovo nije samo osećanje koje se percipira na društvenim mrežama; već postoje jasni podaci koji pokazuju globalni pad nataliteta.

Nedavno je Financial Times objavio izveštaj o globalnim podacima vezanim za „recesiju ljubavnih veza“, koji ukazuje na to da se pad broja rođenih beba ne dešava zbog toga što porodice namerno ograničavaju svoj broj dece, već je po prvi put u istoriji jednostavno premalo parova spremnih da se reprodukuju.

Kako je istaknuto u izveštaju, osnovni „problem“ dejting recesije je konstantan porast broja osoba koje žive same, što FT opisuje kao „fundamentalnu promenu u prirodi savremenog društva“, prenosi nss mag. Ovo osećanje, koje je do nedavno delovalo kao specifično za Zapad, sada je zahvatilo čitav svet.

Dok su aplikacije za dejting sredinom 2010-ih pomogle ljudima da se upoznaju, zaljube i venčaju, postpandemijski period ih je učinio zastarelim alatima. Mnoge korisnike su dejting aplikacije – a naročito generaciju Z – emocionalno, mentalno i fizički iscrpile, kako navodi Forbes.

Posledice su bile osetne i na ekonomskom planu: do kraja 2024. godine, tržišna vrednost Match Group-a pala je na oko 8 milijardi dolara, što je samo petina vrednosti koju je imala pre tri godine. Tinder, njegova glavna dejting aplikacija, prijavila je osmi uzastopni kvartal opadanja broja korisnika koji plaćaju u poređenju sa prethodnom godinom.

KAKO JE DOŠLO DO DEJTING RECESIJE?

U SAD je, tokom dve decenije, opao prosečan broj dece koje žena rađa, sa četiri na dva. Međutim, u poslednjim decenijama većina opadanja nataliteta nije rezultat odluka parova da imaju manje dece, već se zapravo svodi na to da broj parova dramatično opada. Da su brakovi u SAD ostali na istom nivou, stopa nataliteta bi danas bila viša nego što je bila.

Opadanje nataliteta u mnogim zemljama sveta, sve više je rezultat dejting recesije među mladima. Pokušaji podsticanja rađanja kroz „bonuse za bebe“ zapravo maše cilj, jer sve veći broj ljudi jednostavno nema partnera. Uspon aplikacija za upoznavanje bio je prvi signal dejting krize: sa online povezivanjem, postalo je sve teže, gotovo nerealno, zamisliti pronalaženje „savršene osobe“ u stvarnom životu.

Ali, dejting „u stvarnom životu“ takođe ima svoje izazove. Zbog uobičajene navike da stalno gledamo u pametne telefone i pojačane opreznosti nakon #MeToo pokreta, mnogi muškarci izbegavaju da prilaze ženama iz straha da će biti shvaćeni kao neprimereni ili intruzivni, čime se smanjuju šanse za susrete uživo.

Sve više ljudi ne samo da napušta dejting aplikacije, već i dejting uopšte: prema Pew Research Center istraživanju, skoro 60% singl Amerikanaca nije zainteresovano za bilo kakav odnos. Nema iznenađenja, generacija Z je postala poznata kao najseksualno manje aktivna generacija u istoriji.

Prema izveštaju dejting aplikacije Hinge iz 2024. godine, pripadnici generacije Z su 47% skloniji da budu nervozni prilikom započinjanja razgovora nakon pandemije i za 25% manje samouvereni na prvom sastanku u poređenju sa milenijalcima. Iako je generacija Z generacija tehnologije, samo mali broj njih redovno koristi aplikacije za upoznavanje, koje mnogi stariji smatraju najboljim načinom za pronalaženje partnera u današnjem vremenu.

U stvarnosti, većina ljudi i dalje upoznaje svoje partnere kroz lične kontakte, ali je kovid-19 značajno uticao na društvene interakcije i sposobnost samouverenog pristupanja drugima. Susreti licem u lice su gotovo nestali na godinu i po dana, a nakon toga su ljudi ostali skeptični prema prepunim mestima gde bi mogli upoznati nove ljude — i potencijalne partnere.

Kako navodi nss magazine, podaci pokazuju da je ova promena dublja od jednostavne kulturne preferencije: suočavamo se sa strukturnim pomakom koji menja način na koji ljudi žive i doživljavaju odnose. Dilema ostaje: da li je ovo zaista ono što ljudi žele, ili je to sistem koji čini stabilne odnose sve težim za izgraditi i održati?

Ako mnogi ljudi zapravo ne biraju da ostanu sami, moramo se zapitati šta treba da se menja – kulturno i ekonomski – kako bi partnerstva ponovo postala praktična i privlačna opcija, a ne samo nostalgični ideal iz holivudskih romantičnih komedija. U suprotnom, možda neće biti potrebe da brinemo o klimatskim promenama; čovečanstvo bi moglo jednostavno nestati samo od sebe.