Zašto nam je (bila) potrebna Senida?
Da li je autentičnost najskuplja valuta?
Senidu volim još od Slađane. Sjećam se da sam bila zapanjena kada sam čula tu pjesmu. U njenoj pojavi postojala je sigurnost koju žene rijetko smiju sebi da priušte bez posljedica.
Takođe se sjećam silnih rasprava koje sam nerijetko vodila s ljudima jer navodno nisu razumjeli šta Senida pjeva. Tvrdila sam da to nije važno. Tekst uvijek može da se pročita. Mene je mnogo više zanimala emocija koju nosi sa sobom.
Sjećam se i jedne polupijane rasprave u kojoj sam rekla da je za feminizam uradila više nego mnoge parole. Ta rečenica mi je ostala urezana u sjećanje, iako ostatak te noći nije.
Nakon njenog trećeg koncerta u Sava centru osjetila sam potrebu da napisem ovaj tekst.
Kolika je energetska bomba ova žena najbolje govori činjenica da Senida nije uspjela da dođe ni do pola scene, a sva publika je već bila na nogama. I nije to bilo samo uzbuđenje zbog poznate pjesme ili izvođača kojeg ljudi vole, već zbog onoga što ona nosi sa sobom.
Kao neko ko je takođe na sceni, često obraćam pažnju na ono što se dešava između umjetnika i publike. A kod nje sam imala utisak da svaku pjesmu iznova proživljava, a ne samo izvodi.
Sve je djelovalo kao dio iste cjeline. Glas, pokret, kostim, bend, svjetlo, energija.
Kao da ne prisustvuješ koncertu, nego kolektivnom performansu.
Svaka njena pjesma djeluje kao zaseban svijet: različit ritam, različita emocija, različita boja, ali isti glas koji u sebi nosi neku tihu, neraskidivu tugu i sjetu koja nikada nije izgovorena do kraja.
Kao da pjesme nose trag žene koja je mnogo toga prećutala, ali ipak nastavila dalje.
Između nje i onoga što radi, čini mi se, ne postoji distanca.
I upravo ta kombinacija snage i krhkosti učinila ju je autentičnom.
Senida nikada nije djelovala kao neko ko se trudi da bude simbol bilo čega. Nije donijela feminizam kroz parole, nije držala lekcije, samo je izašla pred svijet kao žena koja sebe ne umanjuje.
U njenim pjesmama žena nije ni svetica ni žrtva, nego čovjek. Ima želju, ego, slabost, moć, ranjivost, snagu, hladnoću, seksualnost i tugu. I ništa od toga ne objašnjava niti pravda.
Možda je baš u tome njena revolucija: što nije tražila dozvolu da njeno iskustvo bude jednako važno kao muško.
Nije čekala da je neko prihvati, niti se smanjivala da bi bila lakša za razumjeti.
Na regionalnoj sceni godinama postoji potreba da žene budu jasno definisane. Ili su nježne i pristojne, ili fatalne, na način koji je opet opisan iz muške perspektive. Čak i kada su opasne, morale su biti opasne na način koji je estetski kontrolisan ili dopadljiv.
Nije ulazila u rasprave da bi dokazala svoju vrijednost. Jednostavno je zauzimala prostor. A ponekad je to upravo najradikalnija stvar koju jedna žena može da uradi.
Njena estetika nije sterilna.
U njoj ima dima, asfalta, kafane, tuge, emocionalnog haosa i svega onoga što ovaj naš Balkan jeste.
Zanimljivo je koliko je njena ženstvenost drugačija od one koja se godinama prodavala publici, jer ta ženstvenost nije samo krhkost. Ne djeluje kao žena koja pita da li je dovoljno lijepa, već kao žena koja zna da jeste, ali joj to jednostavno nije važno.
Senida je jedna od rijetkih savremenih umjetnica koja ne pripada nijednom žanru. Ne ulazi u formu, već je mijenja.
Najbolji primjer za to možda je i njeno izvođenje Stojine pjesme Umri. Aranžman ima gotovo tarantinovski prizvuk. Znaš da si tu pjesmu već čuo, poznati su ti ritam i bit, ali ipak svjedočiš nečemu novom.
A onda se pojavi Adi Šoše i refren njihove pjesme pjeva publika koja zvuči kao najčistiji dječiji hor.
I nije važno da li je to Adi Šoše, Dino Merlin, Coby ili Marko Louis.
Senida se nikada ne gubi u njihovom izrazu, već hrabro gradi svoj.
I možda je najtačnije reći da, dok ovo pišem, muž i sin spavaju u sobi pored.
Dva su ujutru. Pijem vino, slušam njene pjesme i prvi put imam osjećaj da sve ono o čemu sam zapravo razmišljala svodim na nešto vrlo jednostavno:
Sve njene pjesme govore o ljubavi.
I dok moj „Delija” i „Behute” mirno spavaju zaključujem da nam je Senida bila potrebna jer je došla i donijela slobodu sa sobom, a autentičnost predstavila kao najskuplju valutu.
Fotografije: Naslovna – Profimedia (M.P. / ATA Images / Profimedia), Anja Drljević – privatna arhiva