Planina kao svedok da je ljubav najubojitije oružje

U leto 2017. godine počele su se širiti glasine da će Sinjajevina biti pretvorena u vojni poligon. To je bio momenat kada je Crna Gora primljena u NATO savez. Zabrinuti da bi se ova govorkanja zaista mogla i obistiniti, reditelji, Petar Glomazić i Biljana Tutorov, odlučili su da snimaju film o ljudima koji tamo žive i njihovom životu.

,Da sačuvamo trag o njima, prije nego ih ovaj surovi scenario otjera sa zemlje koja ih hrani vjekovima”, istakao je Petar.

Protagonistkinje filma su želele da podele svoju priču, a one su, kako reditelji navode, autentičnije i iskrenije od bilo koje glumice.

Ovo je stvarna priča stvarnih ljudi na stvarnom mestu.

Biljana

U filmu nema izmišljenih elemenata, radi se o autentično dokumentarnom materijalu koji su sakupljalii kroz godine provedene na Sinjajevini, sa Garom i Nadom, majkom i ćerkom.

Gara i Nada su se uskoro zaista našle u borbi Davida protiv Golijata.

Petar

Čitav projekat pa i njegov produkcijski okvir je oblikovan kroz jedan čvrst etički angažman spram protagoniskinja, lokalne zajednice, zajedničke borbe da se zaštiti područje Sinjajevine, njena priroda i kultura.

Intervju o dokumentarnom filmu „Planina“

Kakve su vaše lične veze sa planinom, zašto baš planina, koje emocije su vas pokrenule na razmišljanje? Kako ste istraživali stočare na Balkanu?

Petar: Kroz porodične korjene čvrsto sam vezan za planine i katune. Kao dječak sam provodio ljeta u planini sa svojim tetkama i rođacima. Biti čoban, lutati nepreglednim prostranstvom planine, piti vodu sa izvora, večerati uz gasnu lampu i ustajati sa prvim zrakom sunca, sve se to zauvijek upisalo u dušu dječaka.

Iz ovog iskustva rodiće se moja pasija prema planinarenju i alpinizmu. Ipak, za mene su planine uvijek bile ne samo pusti, tajnoviti visovi već i dostojanstveni i žilavi ljudi koji ih nastanjuju. Sretati se i razgovarati sa njima bila je čarolija bez premca. Njihovo, još uvijek živo, usmeno predanje, seže u pradavna vremena, a njihov život i tradicija ključ je za razumijevanje dugih milenijuma našeg života na zemlji.

Biljana: Ja sam iz ravnice, za mene planine imaju metafizčko značenje i pripadaju duševnom, duhovnom, pa i likovnom.

Planina je u filmu kao neko biće koje postoji kroz vreme.

Planina je i simbol integriteta i u slučaju našeg filma i svedok.

Gari je planina najbolji prijatelj, pa kako je to moguće, jel su se ljudi toliko otuđili?

Biljana: Gara sa planinom razgovara, peva joj ono što drugima ne bi, možda da ih ne optereti. Za nju to nije stvar otuđenja, ljudi u planini nisu otuđeni već naprotiv sarađuju, nemaju čak ni izbora u tome jer su potrebni jedni drugima. Gari je planina majka jer kako kaže ‘drugu majku nije imala’. Gara govori o stvarima koje su veliki tabu u našim društvima – kao što je nasilje u porodici ili neke jako intimne emocije – pa je planina u kojoj provodi dane za životinjama njen prirodni sagovornik. Ona je to u neku ruku simbolički, ali i doslovno.

Većina ljudi bi bila prepuštena teškoj sudbini u ova vremena gde države ne brinu više o građanima već ih koriste kao resurs. Gara je svesna da je njoj Sinjajevina dala sve – od ramena za plakanje do toga da ju je othranila, odškolovala decu i dala slobodu i dostojanstvo.

Petar: Garina filozofija i razumijevanje svijeta proističu iz vrijednog, poštenog rada i suštinske skromnosti i zahvalnosti. Za nju planina nije resurs koji treba iskoristiti, već gnijezdo u kojem se život obnavlja. Ona ne otima od prirode, pogotovo ne po cijenu njenog uništenja, ona u njoj živi.

Vjerovatno, za nekog preduzetnika koji sjedi u kancelariji, vrijednost šume leži u broju kubika usječene građe, a vode i vjetar vidi kao kilovate električne energije. Tako su i planinski pašnjaci za državne službenike, koji bi da se umile moćnima,  bogom dano mjesto za testiranje oružja.

 Jasno je da logika iskorišćavanja prirode po svaku cijenu stvara žalosnu budućnost za sve nas.

Gara je kao ono dijete koje je uzviknulo: “Car je go!”

Šta mislite, zašto su ljudi van Balkana fascinirani filmom?

Biljana: Ovo je lokalna priča, ali sa dubinom grčke drame kojoj za razumevanje nisu potrebne reference i kontekst, iako je kontekst važan, a reference na lokalnu kulturu, ali i filmsko nasleđe i poeziju, mnoge.

Petar: Garina i Nadina ljubav, nježnost, briga i izdržljivost koje emanuju svakim gestom svog života ne mogu ostaviti nikoga ravnodušnim. One ohrabruju i u čovjeku bude možda uspavanu potrebu za ljubavlju, saosjećajnošću, nezavisnošću i slobodom. Sa druge strane čovjek je danas prezasićen brzim i bezbrojnim stimulacijama i surogatima istinskih emocija.

Ovaj film ostavlja prostor da se osjeća i misli.

Kakvu budućnost ljudi na Sinjajevini vi predviđate?

Biljana: Volela bih da ljudi shvate vrednost takvog modela života. Borimo se da Sinjajevina bude pravno priznata kao komun, što je ona uvek tradicionalno bila. Komun je drevni, a veoma savremen način upravljanja zemljom u zajedništvu i saradnji, bez potrebe za privatnim vlasništvom. Cilj je da ona postane model za slične teritorije života u našem regionu koje treba da ostanu netaknute. Francuska, Italija, Španija su relativno nedavno zakonom predvidele i uključile baš takav način korištenja i vlasti nad zajedničkom zemljom.

Petar: To u ogromnoj mjeri zavisi od mudrosti političkih odluka. Nebriga države i odsustvo prave politike razvoja dovode u pitanje dugoročni opsatanak stočara na ovom najvećem i najljepšem evropskom pašnjaku. Ako bi se stvorili adekvatni preduslovi, mnogi mladi ljudi bi itekao bili zainteresovani da se bave stočarstvom i dostojanstveno žive od svog rada.

Ne zaboravimo, ovaj pašnjak je pod zaštitom UNESCO-a, dio je globalne Emerald mreže, a konzerviran je i zaštićen upravo prisustvom stočara i njihovim tradicionalnim praksama. Ukoliko očuvanje prirode, zdrava hrana i bogati i nezavisni seljak-proizvođač budu cilj, biće i budućnosti za ove ljude. Ukoliko je cilj bogaćenje trgovca koji uvoze i preprodavaju robu niskog kvaliteta, budućnost svih nas, a ne samo stočara na planinama, biće prilično tužna.

Šta od materijala i zašto nije ušlo u film?

Biljana: Neke od najintimnijih scena u filmu su se desile dok smo snimali banalne situacije. Mislili smo čak da ih nećemo koristiti dok Gara nije izričito izrekla svoju potrebu da ispriča svoju priču. Neke smo momente mi reditelji ipak smatrali za prejake, rukovodeći se time da želimo da za Nadu film bude osnazujuć.

Neke su scene gotovo neverovatne, i iako potpuno autentične – na primer kada Gara čita knjigu jednog od sinova, i to baš Dela Ljubavi od Serena Kjerkegora u čijem se tekstu prepoznaje. Meni lično je najteže bilo odreći se ove scene koja sazima čitav film i koja je samim tim bila višak iako govori o Gari više od svega. Da se vratim na Vaše prvo pitanje, rekla bih da je u ovom filmu “izmišljeno” ono što nije upotrebljeno – taj proces destilacije je bio u srcu našeg autorskog postupka.

Slično, mi smo iz zajednice sa kojom smo godinama živeli i snimali izdvojili četiri žene; odlučili da ih ne pratimo u dolinu zimi već da ostanemo sa likom planine; upotrebili muziku kao deo tog lika kako bi pojačali njegovu ulogu hora u ovoj “grčkoj” drami itd. Puno neverovatnih prizora pejzaža koje smo pažljivo vrebali u neobičnim atmosferskim prilikama i koji nose psihološki sloj filma, nismo upotrebili. Želeli smo da damo minimum koji je potreban za razumevanje, na način na koji smo i mi otkrili Garin i Nadin svet, bez da opterećujemo i njih i publiku. Za mene je ovo neka suptilna opera. Zapravo to je i moj sledeći projekat.

Petar: Fokusirajući se elemente koje smo smatrali suštinskim žrtvovali smo dosta prizora transhumance, polu-nomadskog izdiga koje se ovdje praktikuje, kao i ideje komuna. Takođe, snimali smo i puno drugih članova zajednice, koji svi imaju nešto za reći, ali smo u nekom momentu odlučili da se skoncentrišemo na žene – Garu i Nadu i dvije komšinice. Fale i sekvence iz dvomjesečnog protestnog kampa da se ukine poligon. To je film za sebe, ali taj će materijal ostati kao arhiv budućim generacijama.

Kako su političari često tako kratkovidi? Dokle ‘doseže njihov pogled’? I kako pristajemo na suluda objašnjenja?

Petar: Zabrinjavajuće su razmjere društvene anomalije da političke partije koje na slobodnim izborima biraju građani ne rade u interesu građana. Puno je lijepih obećanja, ali njih zamjenjuju zakoni i odluke koji favorizuju interese korporacija i povlašćenih pojedinaca. Za nekoliko decenija došlo je do brutalne pljačke javnog dobra. I dok su nam u ovoj nikad završenoj tranziciji usta puna demokratije, tog uzvišenog mehanizma koji treba da štiti interese svih ljudi i da omogući pravdu i humanost, tih vrijednosti je mnogo manje nego ranije.

Biljana: Meni je čak manji problem što su kratkovidi, iako bi bilo poželjno da mudri i kompetentni ljudi vode društvo i državu ka nekom boljitku. Veći mi je problem što lažu bez zadrške, što je laž postala legitimno sredstvo političke borbe i što mi pristajemo na takvu infantilizaciju. A u sklopu toga su sve ove male zemlje, bivše republike emancipovane i suverene Jugoslavije, sad neke jadne kolonije kapitala ogrezle u provincijalizmu i nacionalizmu.

Kako su majka i ćerka zadovoljne filmom? Kakav život grade ove dve žene, kako one čuvaju planinu, tj. može li se sačuvati?

Biljana: Kada smo imali probnu kopiju filma, organizovali smo projekciju za njih dve, spremni da možda još nešto doradimo ukoliko budu imale primedbe, ali na našu veliku sreću – one su bile zadovoljne. To smo osetili i tokom te projekcije, a i mnogih drugih koje su usledile.

One su bile naša prva i najvažnija publika, jer ovo je i njihov film u srcu kojeg je njihova priča. Gara je prokomentarisala kako je neverovatno da je ceo njen život stao u dva sata. Obe su hrabre i posebne žene. Mislim da je Nadu film realno osnažio, što se i razume kada se film odgleda.

Naravno tokom godina smo im pokazivali scene, pričali smo o tome što nas zanima i šta radimo, a Gara je izražavala svoju želju da podeli sa svetom svoju priču i interesovalo ju je kako joj mi pristupamo.

Petar: Gara i Nada sa obje noge stoje čvrsto na zemlji i ništa ih ne može uznijeti niti opsjeniti. Čvrsto su ukorijenjene u svijesti da je vrijedni i pošteni rad nezamjenljivi i jedini siguran oslonac u životu. Na isti način brane i mjesto na kojem žive, dakle, bez odstupanja i straha. Ono što ih čini veoma posebnim su ljubav, brižnost, saosjećanje i zahvalnost koje žive kroz svaki gest svog života.

Ljubav je njihovo najubojitije oružje.

Snimanje je dugo trajalo, zašto i sa čim ste se najteže nosili na snimanju?

Biljana: Čitav proces je trajao preko sedam godina, što nije skandalozno dug period od prve ideje do premijere. Treba vremena za istraživanje, za finansiranje jednog tako delikatnog projekta na kojem je radila međunarodna ekipa, za snimanje, montažu itd. Mi smo imali sreće da je sa nama od početka do kraja bila direktorka fotografije i snimateljka Eva Kraljević, koja je neumorno putovala više puta u sezoni iz Londona gde živi i radi – zahvaljujuci čemu smo imali puno vremena da razumemo to što radimo, te dobili koherentan materijal.

Ove godine rada na filmu su bile srećno vreme u kojem smo živeli u planini, upoznali se i radili sa divnim ljudima širom sveta, divnom ekipom finansijera, izvršnih producenata, koproducentima Kventinom Loronom i Rokom Bičekom, a posebno radost je bila raditi sa montažerom Džordžom Kragom, kompozitorom Draškom Adžićem, dizajnerima zvuka Julijem Zornikom i Samom Jurcom i drugim talentovanim filmskim radnicima.

Petar: Snimanje je bilo vrlo zahtjevno. Biljana, Eva i ja smo živjeli u čobanskoj kolibi od dvanaest kvadrata,  bez vode i struje. Organizovati život u tim uslovima, na visini od dvije hiljade metara, zadatak je po sebi. Svakog dana morala se ložiti vatra, donositi voda, spremati hrana. Snimanja su bila fizički iscrpljujuća jer je teren vrlo zahtjevan, a opremu smo nosili sami. Bilo je hladnoće, kiše, vrućine, često bi se u danu promijenilo nekoliko godišnjih doba, a kad bi se vratili u kolibu morali smo pomoću generatora puniti baterije, pregledati snimljeni materijal i praviti njegove kopije, pa se do kasno u noć spremati za novi dan.

View this post on Instagram

A post shared by Televizija Podgorica (@rtv_pg)

Kakav je odnos prirode i čoveka, a kakav žene prema patrijarhatu u poređenju sa borbom protiv neravdi u prirodi?

Biljana: Čini mi se da su žene načelno konstruktivnije i bliže prirodi, što je i razumljivo s obzirom na fiziologiju, ali i neki rodni senzibilitet, ako se tako može uopštavati. Odnosno, izgleda da je patrijahalni svet taj koji drži vojnu industriju, vodi ratove, a sebi daje pravo da dominira uz pomoć nasilja na svim poljima i ne zazire od destrukcije zarad ekonomskog i političkog interesa. Za mene tu postoji jasna paralela između patrijarhata i nasilja, nju kontempliramo u “Planini”.

Kroz Garu i njene dve borbe je ta paralela organski prisutna. Postoji i puno drugih odgovora – naučnici na primer imaju jasnu ideju u ulozi žena u zaštiti prirode u kontekstu lokalnih zajednica koje efikasnije čuvaju planetu od svih institucionalnih programa zaštite.

Urbani čovjek se u velikoj mjeri odrodio od prirode.

Petar: Ona je za njega ili apstrakcija ili resurs, ili u najboljem slučaju mjesto za piknik, pod uslovom da je lijepo vrijeme. To nas čini duhovno siromašnim i dezorjentisanim, a sa tehnologijom koja nam je na raspolaganju i strašno opasnim. Mislim da ćemo morati da učimo od žena kao što su Gara i Nada, ljudi koji su sačuvali zdrav, razuman i brižan odnos spram svog okruženja.