Sve je trauma, okidač ili granica – jesmo li zaboravili da živimo?
Da li smo naučili da gaslight-ujemo sebe?

Povezano
Bilo da se radi o ekspanziji društvenih mreža, generacijskom sazrevanju ili samo još jednom aktuelnom trendu, svi smo malo češće počeli da razmišljamo o svojim unutrašnjim procesima, a toliko smo dobro usvojili terapijski jezik kojim ih opisujemo da deluje kao da smo se oduvek rađali potpuno svesni svojih emocija. Međutim, dok smo naučili da upotrebljavamo nekad i kompleksne izraze, neke rečenice smo počeli da izgovaramo po automatizmu.
Dok su isprva ove fraze služile kao odličan način da mapiramo svoja osećanja i shvatimo gde se trenutno nalazimo na mentalnom planu, sve češće postaju samo rečenice kojima pokušavamo da skrenemo pažnju sa svojih osećanja i da ni ne dozvolimo da ona prođu kroz nas i da ih zapravo osetimo. Gotovo da imaju istu funkciju kao volim te u vezi koja se nalazi pred raspadom – kao način da pokažemo kako je sve u redu dok u suštini nismo spremni da se uhvatimo u koštac sa negativnim osećanjima.

Sedam puta kada je terapijski jezik prestao da radi u našu korist
#1 Čuvam svoj mir
Deluje kao da smo svi kolektivno postali čuvari svog mira – on je uvek na prvom mestu i morali smo da naučimo da ga cenimo. Međutim, dok je ova fraza možda prvobitno služila da shvatimo do koje mere smo spremni da se izlažemo neprijatnim situacijama, sada gotovo da opisuje alergiju na bilo kakvu neprijatnost, neslaganje i trud. Umesto da kažemo da nas danas jednostavno mrzi da izlazimo ili da nam se ne ulazi u raspravu, ovaj izraz postaje prva i poslednja linija odbrane.
Pravo čuvanje mira postoji kada zaista pregorevamo i moramo da se sklonimo iz haosa da bismo došli sebi, ali kada ga koristimo za svaku situaciju koja zahteva malo truda ili izbegavanje konflikta, mir postaje samo lepši naziv za zonu komfora. Jer nije svaki nemir znak da nešto nije dobro za nas. Ponekad je samo znak da smo živi i da imamo posla sa drugim ljudima.
#2 To mi je trigger
Nekada smo samo bili ljuti, ljubomorni, sujetni ili povređeni, a danas za svaku neprijatnu reakciju imamo spremno psihološko objašnjenje. Naravno, okidači postoje i važno je razumeti zašto određene situacije u nama izazivaju intenzivnije reakcije. Međutim, nije svaka situacija koja nas je izbacila iz takta automatski povezana sa traumom ili nekim duboko ukorenjenim obrascem. Ponekad smo samo preterali, pogrešno protumačili nečije reči ili dozvolili da nam povređeni ego preuzme volan. Nije svaka naša reakcija dokaz da je neko aktivirao našu traumu, kao što ni svaka neprijatnost ne zahteva psihološku autopsiju. Ponekad je korisnije da se zapitamo da li je naša reakcija bila srazmerna situaciji nego da odmah tražimo objašnjenje koje će je opravdati.
#3 Postavljam granice
Postavljanje granica je verovatno jedan od najkorisnijih koncepata koje smo usvojili, ali smo ga u međuvremenu toliko popularizovali da je počeo da pokriva gotovo sve što zahteva da izađemo iz sopstvene zone komfora. Ponekad se tako pretvara u izgovor da ne učinimo nešto lepo za prijatelje jer nam nije sasvim na ruku, da se ne uključimo u tuđe probleme jer to nije naša odgovornost ili da ne napravimo mali ustupak jer moramo da stavimo sebe na prvo mesto.
Naravno, niko ne bi trebalo da se iscrpljuje zarad drugih, ali odnosi podrazumevaju i određenu dozu davanja, fleksibilnosti i spremnosti da ponekad budemo tu čak i kada nam nije najzgodnije. Posebno je zanimljivo što smo često veoma svesni prava na sopstvene granice, ali manje spremni da prihvatimo da ih i drugi imaju – naročito kada njihov izbor znači da neće biti dostupni baš onda kada su nama potrebni. Jer prijateljstvo ne može da funkcioniše kao usluga koju aktiviramo samo kada nam odgovara.
#4 Moram to da isprocesuiram
Terapijski jezik nam je doneo izraz procesuiranje kao savršenu pokrivalicu za istinsku obradu emocija i situacija. Mi stalno nešto intelektualizujemo, imenujemo svoja unutrašnja stanja, i iskreno ponašamo se kao Keri Bredšo koju drugarice nagovaraju da krene na terapiju. A onda i tamo radimo to isto. Postali smo jako dobri naratori svojih unutrašnjih procesa da na papiru deluje kao da se dobro nosimo sa njima. Međutim, u realnosti se često dešava da jednom kada ih izgovorimo odlučimo da je to to.
A onda nastaje zbunjenost kada nas, uprkos svim racionalnim zaključcima, ponovo preplave anksioznost, tuga ili nemoć. Jer možemo vrlo dobro da razumemo zašto se osećamo na određeni način, a da i dalje ne znamo kako da se nosimo sa tim osećanjem. Intelektualno razumevanje nije isto što i emocionalna obrada. Ponekad nam nije potrebno još jedno objašnjenje sopstvenog ponašanja, već malo više prostora da zaista osetimo ono što smo toliko vremena pokušavali da razumemo.
#5 To je moj attachment style
Dok smo pokušavali da naučimo da baratamo ovim psihološkom pojmovima, negde smo stigli i da razmišljamo o našim stilovima vezivanja. I umesto da nas ovde terapijski jezik gura ka tome da ova saznanja iskoristimo kao podstrek za promenu negativnih obrazaca ponašanja, ona još jednom postaju izgovor.
Tako, na primer, anksiozni stil vezivanja može da postane opravdanje za konstantno traženje potvrde, preterano analiziranje svake poruke ili očekivanje da partner u svakom trenutku umiri naše nesigurnosti. S druge strane, izbegavajući stil lako može da posluži kao objašnjenje za emocionalno povlačenje, ignorisanje poruka i do sedam dana, ili bežanje čim odnos počne da zahteva veću bliskost. Umesto da nam ova saznanja pomognu da prepoznamo obrasce koje želimo da promenimo, počinjemo da ih tretiramo kao deo svog karaktera sa kojim svi ostali jednostavno moraju da nauče da žive.
#6 Projektuješ
Da li ste nekada uhvatili sebe da kad dobijate negativni feedback niste ni spremni da čujete njegov sadržaj, već odmah analizirate onoga od koga je on došao? Izraz – TI projektuješ, postaje efikasan način da se zatvore vrata svake diskusije. Umesto da se zapitamo ima li u kritici makar malo istine, počinjemo da analiziramo skrivene motive druge osobe. Možda je ljubomorna, možda projektuje sopstvene nesigurnosti na nas ili zapravo govori o sebi. Tako i najdobronamernija primedba lako postaje dokaz tuđih nerazrešenih problema, a mi dobijamo savršen izgovor da se ne bavimo onim što nam je rečeno. Jer nije svaka kritika projekcija, niti svako ko nam ukaže na neku manu ima skrivenu agendu.
#7 Nemam kapacitet
Iako je jasno da živimo u eri kada su naši kapaciteti jednostavno desetkovani, što usled ogromne količine informacija sa kojima se svakodnevno susrećemo što zbog kompleksnijeg načina života, ova fraza postaje još jedan teren za izbegavanje sopstvenih i tuđih emocija, zadataka ili situacija.
Naravno da ne možemo uvek svima da budemo dostupni i da ne moramo svaki problem da preuzmemo na sebe, ali ako baš svaki zahtev, neprijatan razgovor ili tuđu potrebu dočekujemo sa nemam kapacitet, možda je vreme da se zapitamo da li zaista nemamo prostora ili jednostavno ne želimo da ga napravimo. Jer odnosi, prijateljstva, posao, pa i svakodnevni život podrazumevaju određeni napor, a ne možemo očekivati da ćemo uvek biti raspoloženi, odmorni i emocionalno spremni za sve što se od nas traži.

Zašto to radimo?
Zato što je teško podneti neprijatnost, priznati grešku, saslušati nekoga kada nam se ne sluša, biti tu za druge kada nam se baš i ne radi ili prihvatiti da ne možemo baš sve da kontrolišemo. Mnogo je lakše pronaći odgovarajući psihološki termin, objasniti sebi zašto nešto ne možemo i nastaviti dalje. A možda je to i jedan od razloga zbog kojih nam je terapijski jezik toliko prirastao za srce: daje nam osećaj da imamo kontrolu nad stvarima koje su, u stvarnosti, često prilično neuredne, nepredvidive i neprijatne.
Ipak, to ne znači da treba da prestanemo da koristimo sve ove koncepte ili da se odreknemo psihološke pismenosti. Naprotiv, trebalo bi da nam pomognu da bolje razumemo sebe, a ne da postanu još jedan način da izbegnemo suočavanje sa sobom i drugima. Jer možemo da prepoznamo svaki svoj obrazac, znamo sve svoje okidače i imamo spremno objašnjenje za svaku reakciju, ali to ne znači da smo automatski naučili kako da živimo sa drugim ljudima.
I naravno – zato što je mnogo teško biti čovek.
Naslovna fotografija: Pexels