
Povezano
Robert Patinson je prvi Džejms Bond generacije Z. Istina, glumac ima 40 godina i rođen je čitavu deceniju pre najstarijih pripadnika ove generacije… ali to sada nije tema. Vest da je upravo on naslednik Danijela Krejga u ulozi agenta 007 stigla je nakon što je dve godine bilo gotovo nemoguće izbeći njegovo ime na bioskopskim plakatima. Prvo smo ga gledali u filmovima Mickey 17 Bonga Džun Hoa i Die, My Love Lin Remzi, dok je 2026. bio deo postavke filmova The Drama, Nolanove Odiseje, trilera Primetime i predstojećeg Dune: Part Three. Engleski glumac uspeo je da istovremeno bude i miljenik nezavisne kinematografije i jedan od najtraženijih glumaca velikih studija.
Ukratko, Robert Patinson uradio je sve što je bilo u njegovoj moći da (barem pokušamo da) zaboravimo da je nekada nosio „kožu ubice“, kako je Edvard Kalen (melo)dramatično objašnjavao Beli u Sumraku, pre nego što je izašao na sunce i zasvetlucao. Iako je uloga melanholičnog vampira obeležila početak njegove karijere, Patinson je u međuvremenu izgradio filmografiju koja teško može da se svede na jedan žanr, a kamoli na jednu franšizu.
Između Edvarda Kalena i Džejmsa Bonda nalaze se filmovi koje danas možda ne pominjemo tako često, ali koji pokazuju kako je Robert Patinson postepeno razvijao svoj glumački izraz. Dok čekamo njegov prvi izlazak iz Aston Martina, pravo je vreme da ih izvadimo iz naftalina.
Remember Me (2010)
Nekoliko meseci nakon što je drugi deo Twilight sage učvrstio njegov status tinejdžerskog idola, Patinson se pojavio u romantičnoj drami Remember Me, u kojoj igra Tajlera Hokinsa, dvadesetjednogodišnjeg Njujorčanina koji pokušava da se izbori sa porodičnom tragedijom i komplikovanim odnosom sa ocem, uspešnim poslovnim čovekom kojeg tumači Pirs Brosnan.
Kada Tajler upozna Eli (Emili de Rejvin), devojku koja se i sama suočava sa traumatičnim iskustvom iz detinjstva, njihova veza postaje prilika da oboje pronađu nešto nalik emocionalnoj stabilnosti. Film Alena Koultera nije bio naročito dobro prihvaćen među kritičarima, prvenstveno zbog melodramatičnog scenarija i završnice koja je izazvala ozbiljne polemike. Ipak, uzbudljiv je kao jedan od prvih Patinsonovih pokušaja da izađe iz okvira fantastične romanse. Njegov Tajler je impulsivan, nesiguran, ponekad nepodnošljiv i daleko manje idealizovan od Edvarda Kalena.

Water for Elephants (2011)
Ako ste početkom prošle decenije bili skloni romantičnim dramama, velika je verovatnoća da ste gledali Water for Elephants. Ako niste, zamislite film u kojem Robert Patinson i Riz Viderspun započinju zabranjenu romansu u putujućem cirkusu tokom Velike depresije, dok Kristof Valc pokušava svima da zagorča život. Tu je i slonica Rouzi, koja sasvim opravdano zaslužuje mesto među glavnim zvezdama.
Patinson igra Jakoba Jankovskog, mladog studenta veterine koji nakon smrti roditelja napušta dotadašnji život i pridružuje se cirkusu. Tamo upoznaje Marlenu, glavnu atrakciju trupe, čiji je suprug August istovremeno njen poslodavac i izrazito nasilan čovek. Jakobova briga o životinjama postepeno ga približava Marleni, ali i uvlači u sukob sa Augustovim autoritetom.
Film Frensisa Lorensa, snimljen prema bestseleru Sare Gruen, vizuelno je raskošan, sa scenografijom i kostimima koji uspešno oživljavaju Ameriku tridesetih godina. Kritika je, međutim, bila podeljena oko same ljubavne priče, posebno hemije između dvoje glavnih glumaca. Danas je zanimljivo gledati Patinsona u ulozi konvencionalnog romantičnog junaka, naročito kada znamo koliko će se kasnije udaljiti od takvih likova.

Good Time (2017)
Ako postoji film nakon kojeg je postalo jasno da Robert Patinson ne planira da provede ostatak karijere pokušavajući da bude simpatičan, onda je to Good Time braće Safdi. Patinson igra Konija Nikasa, sitnog njujorškog kriminalca koji sa mlađim bratom Nikom pokušava da opljačka banku. Plan se, očekivano, raspada gotovo odmah. Nik završava u zatvoru, a Koni provodi ostatak filma pokušavajući da ga izvuče, donoseći jednu katastrofalnu odluku za drugom.
Radnja se odvija tokom jedne noći u Njujorku, između bolnica, stanova, napuštenih zabavnih parkova i drugih prostora u koje sasvim sigurno ne biste želeli da zalutate u Konijevom društvu. Kamera je nervozna, muzika neumoljiva, a tempo takav da je povremeno teško pronaći trenutak da udahnete. Patinson je ovde gotovo neprepoznatljiv: sa izblajhanom kosom, iznurena lica i neprestano na ivici panike. Njegov lik istovremeno izaziva saosećanje i frustraciju, jer svaku priliku da popravi situaciju pretvara u novu katastrofu. Upravo u toj protivrečnosti leži snaga glumačke izvedbe.
Good Time je prikazan u takmičarskom programu Kanskog festivala i do danas ostaje jedna od najvažnijih prekretnica u Patinsonovoj karijeri.

The King (2019)
Timoti Šalame u ulozi mladog engleskog kralja Henrija V i Robert Patinson kao francuski prestolonaslednik sa plavim loknama i akcentom koji kao da je pobegao iz parodije na istorijsku dramu – teško je zamisliti bolji razlog da ponovo pogledamo Netflixov The King. Film Dejvida Mišoa, inspirisan Šekspirovim istorijskim dramama, prati princa Hala koji nakon smrti oca dolazi na engleski presto i ubrzo se suočava sa političkim spletkama i ratom protiv Francuske.
Patinson se pojavljuje kao dofen Luj, arogantni francuski prestolonaslednik koji uživa u provociranju mladog kralja. Njegova uloga nije velika, ali je gotovo nemoguće zaboraviti njegov nastup, između ostalog i zbog namerno prenaglašenog francuskog akcenta. Kritičari su bili podeljeni oko ovog izbora. Za jedne je predstavljao nepotrebno komičan element u ozbiljnoj istorijskoj drami, dok su drugi upravo u njegovoj teatralnosti prepoznali jedan od retkih trenutaka u kojima film dopušta sebi malo ironije.

The Lighthouse (2019)
Iste godine kada smo ga gledali kao ekscentričnog francuskog prestolonaslednika, Patinson je zajedno sa Vilemom Dafom proveo gotovo dva sata na izolovanom ostrvu, u crno-belom filmu u kojem se dvojica muškaraca svađaju, piju, postepeno gube razum i razvijaju sve neobičniji odnos sa svetionikom.
The Lighthouse reditelja Roberta Egersa smešten je u kraj 19. veka i prati mladog pomoćnika svetioničara Efraima Vinsloua, koji dolazi na udaljeno ostrvo da radi pod nadzorom starijeg, autoritarnog Tomasa Vejka. Njihov odnos od početka je obeležen sukobima, nepoverenjem i neobičnom hijerarhijom, a kada se boravak na ostrvu produži zbog oluje, granica između stvarnosti, halucinacija i paranoje postaje sve nejasnija.
Snimljen na crno-belom filmu, u gotovo kvadratnom formatu kadra, The Lighthouse vizuelno podseća na ranu kinematografiju, dok se njegov narativ oslanja na folklor, mitologiju i psihološki horor. Patinson i Dafo ostvaruju jednu od najpotentnijih glumačkih saradnji te decenije. Njihovi likovi istovremeno se mrze, zavise jedan od drugog i takmiče za kontrolu, a intenzitet njihovog odnosa često prelazi granicu između horora i apsurdne komedije.

Fotografije: Profimedia