FAF: Razgovor sa rediteljkom filma „Snolika pustolovina“

Žene sa granice.

autor Marina Lučić
snolika pustolovina

Festival autorskog filma ove godine održava se od 20. do 27. novembra. U okviru jedne od najlepših i najdugovečnijih regionalnih filmskih manifestacija biće prikazan i film Snolika pustolovina (The Dreamed Adventure) nemačke rediteljke Valeske Grizebah, dobitnice Nagrade žirija na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Kanu.

Film prati arheološkinju Vesku, čiji susret sa starim poznanikom otvara vrata svetu kriminalnih veza i tajni na bugarskoj granici. U intervjuu, Grizebah govori o nastanku filma, višegodišnjem istraživanju u Bugarskoj, ženama koje su inspirisale glavnu junakinju i odnosu između moći, traume, čežnje i solidarnosti.

1B5C2DDA 163E 4AA3 BCEE 4EC8677D5644 scaled

Odakle je potekla ideja za film?

Nakon što sam snimila prethodni film Vestern u Bugarskoj, prilično brzo mi je postalo jasno da želim da se vratim tamo i snimim još jedan film. Shvatila sam koliko imam slepih tačaka kada je reč o Evropi. Odrasla sam u Zapadnom Berlinu i oduvek sam tokom putovanja gledala u suprotnom smeru, a čak ni ponovno ujedinjenje Nemačke nije suštinski promenilo tu naviku. Bilo mi je dirljivo, čak i šokantno, koliko mi je vremena trebalo da počnem da se orijentišem u suprotnom pravcu i da shvatim koliko različitih perspektiva i emocija postoji kada govorimo o Evropi. Evropa, na primer, izgleda potpuno drugačije iz Bugarske nego iz Berlina ili Nemačke.

Jedna od polaznih tačaka bili su razgovori sa ljudima moje generacije iz Bugarske, koji su bili mladi 1989. godine, kada je pao Berlinski zid. Dirnulo me je saznanje da nas je taj događaj, kao Evropljane, nakratko povezao, a da su nas potom razdvojila veoma različita iskustva kroz koja smo prolazili u godinama nakon ponovnog ujedinjenja. Nekoliko puta sam čula da su devedesete bile „muška epoha”, „gotovo kao ratno vreme”, odnosno da to nije bilo vreme „za žene”. Naravno, bilo je i onih koji se sa tim nisu slagali. Ipak, to me je podstaklo da tokom istraživanja za ovaj projekat istražim tu metaforu, sa svim njenim protivrečnostima, sve do današnjeg trenutka.

Poređenje sa ratom bilo mi je u prvom planu i povezalo se sa mojim interesovanjem za žanr, naročito za one koji se uglavnom smatraju „muškim” i koji nam mnogo govore o tome kako se oblikuju društvo i rodne uloge. Zanimljivo mi je da teme koje se obrađuju u tim žanrovima prenesem u svakodnevicu, u konkretna mesta, i postavim pitanje: šta se događa kada stvarnost postane partner fikciji u nadmetanju?

Za ovaj film mnogo sam razmišljala o ratničkom narativu, vrednovanju snage i slabosti i zahtevu da se pobedi – o narativu koji prati likove u svakodnevnom životu i ostavlja posledice u određenim prelomnim trenucima. On ih navodi da se sa njim usklade i utiče na njihove postupke.

Kako ste odabrali Svilengrad kao mesto radnje i šta vam je privuklo pažnju?

Za ovu priču zanimala me je granica kao površina na koju projektujemo različita značenja, kao prostor pojačanog intenziteta, bezvremenosti i avanture, koji je neprestano u središtu različitih priča. To je tajanstveno mesto kretanja, trgovine i krijumčarenja, bekstva; ponekad usamljeno i izolovano, a ponekad u centru pažnje. Granica je po svojoj simbolici puna protivrečnosti: govori o čežnji da je pređemo i o povezivanju, ali istovremeno i o brutalnosti razgraničenja i strahu od nepoznatog. Tokom istraživanja približili smo se granici i ljudima koji žive u njenoj blizini. Upoznali smo i stvarnost koju ona podrazumeva – potrebu da se, kroz mali posao, učestvuje u neverovatnom protoku robe preko spoljne granice Evropske unije. Tu je i „dalavera”, odnosno želja da se uzme deo kolača, što je sasvim razumljivo.

Svilengrad nas je iznenadio. Tokom istraživanja nastavili smo da vozimo ka istoku, sve vreme prateći granicu. Taj grad bio je jedno od naših odredišta, ali, kao i za mnoga druga mesta koja su predstavljala slepe tačke na mom putovanju, do tada nisam znala da se u njegovoj blizini nalazi Kapitan Andrejevo, najprometniji granični prelaz u Evropi i drugi najprometniji na svetu. Sve što iz Turske i sa Bliskog istoka ulazi u Evropu prolazi ovim pravcem, duž nekadašnjeg Puta svile. To je, dakle, mesto od izuzetnog strateškog značaja za Evropu, kako politički tako i ekonomski.

U filmu se ovaj veliki, savremeni granični prelaz vidi samo izdaleka. Više nas zanimaju mesta koja ga okružuju, poput starog magistralnog puta kojim se nekada odvijao sav granični saobraćaj, pre izgradnje autoputa. To su mesta koja i dalje postoje, govore nam mnogo o prošlosti, ali danas žive u senci. Verovatno bismo nastavili dalje da nam neko nije ispričao priču o ženi koju su zvali „Anđeo Svilengrada”. Susret s njom, a potom i sa još nekoliko izuzetnih žena, naveo nas je da se vraćamo iznova i iznova, sve dok na kraju nismo odlučili da tamo snimamo film.

9576D4D4 E686 422B B0D5 A34BD8C25CD6 1

Da li su ti susreti bili inspiracija za glavni lik, Vesku?

Sa sobom sam donela početnu ideju o glavnoj junakinji, ali su susreti sa brojnim ženama, ne samo iz Svilengrada, bili presudni za oblikovanje lika Veske tokom pisanja scenarija. Mislim da uvek postoji neki tajanstveni sklop okolnosti iz kojeg nastaju priča i njeni likovi. Postoji namera, neka nejasna ideja, koju život i brojna druga iskustva obogaćuju. Veoma su me impresionirale žene iz Svilengrada. Često su bile preduzetnice, snalažljive i iskusne, a život uz spoljnu granicu Evropske unije oblikovao ih je na mnogo načina.

To su žene koje tokom devedesetih, na primer, nisu bile u prvom planu, ali su mnogo toga postizale. Ponekad su morale da pretrpe udarce, nekada su mnogo dobijale, ali su znale i da sve mogu da izgube preko noći. Proživele su i pravu inflaciju 1996. godine. Impresionirale su me njihove strategije preživljavanja, pragmatičnost, ali i pažnja koju posvećuju drugima, spremnost da pomognu, smisao za humor u svakodnevici i odlučnost da ne dozvole da ih neko prevari ili iskoristi. Ti susreti bili su inspirativni ne samo za film već i za mene lično. Od tih žena može mnogo da se nauči.

Činjenica da je Veska arheološkinja bila je poklon koji mi se tokom istraživanja jednostavno ukazao.

Da sam sama, sedeći za radnim stolom, došla na tu ideju, delovala bi mi previše očigledno. Razmatrala sam različita zanimanja, a onda nas je jednog dana jedan čovek iz tog kraja, koji mi je u međuvremenu postao prijatelj, džipom odvezao do Matočine, sela u neposrednoj blizini turske granice. Tamo se nalazila tvrđava Bukelon, iz kasne antike i ranog srednjeg veka, na kojoj je radila grupa arheologa iz Sofije. To je bilo to. Na licu mesta, kroz razgovore sa arheološkim timom, postalo mi je potpuno uverljivo da Veska može da bude arheološkinja. To je otvorilo i dodatne mogućnosti za razvoj priče. Na arheološkom nalazištu dopao mi se motiv zajednice. To je mesto na kojem se susreću ljudi iz različitih društvenih slojeva, ali ih sve povezuje odnos prema onome što je skriveno pod zemljom. Veska je šefica, ali je istovremeno i deo te grupe. Dopali su mi se preciznost, posmatranje i smirenost koje ovaj posao zahteva, pažnja prema detaljima i sposobnost zapažanja. Sve to mi je delovalo veoma značajno za njen lik.

U kojoj meri je žanr uticao na razvoj Veskinog lika?

Dok sam radila na filmu Vestern, doživljavala sam žanr kao veoma snažnu narativnu formu. Prvobitno sam želela da ženski likovi na drugačiji način stupaju u odnos sa žanrom. U filmu Vestern bilo mi je teško da to ostvarim, a da ih pritom ne postavim u neku naivnu vrstu takmičenja sa muškim junakom. Zbog toga sam se na kraju zadržala na prilično klasičnoj podeli uloga među ženskim likovima. Imala sam osećaj da za njih nema dovoljno prostora.

B41E591B 5587 462A 838F 36C03EE44B9F 1

Baveći se žanrom, shvatila sam i koliko mi je teško, kao rediteljki Valeski, da pokrenem ženski lik. Kao da, uprkos sopstvenoj nameri, previše naglašavam i vrednujem osobine tajanstvenog muškog junaka, njegov način delovanja i način na koji ga kamera posmatra. Nakon filma Vestern postalo mi je jasno da žena mora da bude glavna junakinja priče.Ako žanr posmatramo kao arhitektonski prostor koji smo svi usvojili i internalizovali, moja polazna slika oduvek je bila žena koja posmatra sa strane, a zatim iznenada stupa na scenu. U tom kontekstu razmišljala sam o motivima posmatranja i želje. Ko koga posmatra? Kako izgleda kada žena, koja je tradicionalno ona koju drugi gledaju, uzvrati pogled i pritom izrazi sopstvenu želju?

Vesku vidim kao lik koji opaža, posmatra i na osnovu toga donosi odluke. Nipošto nisam želela da napravim priču o žrtvi, već da prikažem njenu samostalnost i otpor, koji proizlaze iz životnog iskustva žena koje sam upoznala. Zanimljivo je koliko filmski narativ, posebno žanr koji se tradicionalno smatra muškim, insistira na sukobu. Kao da neprestano zahteva završni obračun koji će razrešiti priču. Mnogo sam razmišljala o tome kako da prikažem odnose moći koji se tu uspostavljaju – snagu i slabost, nadređenost i podređenost – a da ne podlegnem privlačnosti zapleta.

Kako vidite odnos između traume i čežnje u Veskinој priči?

Imam veliko poštovanje prema traumatičnim iskustvima, ali sam tokom razvoja priče oklevala da previše koristim reč „trauma”. Ona stvara ogroman narativni pritisak i ponekad toliko određuje način na koji posmatramo stvari da mi se činilo gotovo nametljivim da tim pojmom opteretim likove. Bilo je izazovno pronaći način da se ispriča priča o traumatičnim iskustvima, a da se pritom sve ne usmeri isključivo na njih. Na kraju krajeva, život se sastoji od mnogo drugih trenutaka –

a mnogi ljudi koji su prošli kroz veliku bol nastavljaju da žive veoma energično i punim plućima.

Tokom istraživanja perioda nakon ponovnog ujedinjenja Nemačke naišla sam na brojne priče o moćnim muškarcima, mafijašima i njihovim pomagačima, koji bi, kada im se neka žena dopadne, jednostavno odveli sa ulice ili iz noćnog kluba i zadržali je dan ili duže. Čula sam priče o ženama kojima se to dogodilo, ali i o onima koje su se oduprle takvim pokušajima da ih muškarci tretiraju kao plen i koje su, srećom, uspele da pobegnu.

Veoma me je potreslo to što su, u poređenju devedesetih sa periodom „gotovo kao ratnim”, uloge muškaraca i žena odjednom bile jasno razgraničene. Asocijativna jednačina glasila je: rat + žena = silovanje. Naravno, to je samo jedan deo priče o periodu nakon ponovnog ujedinjenja. Devedesete su bile mnogo raznovrsnije i ne mogu se svesti na jednu temu. Ipak, na taj narativ sam stalno nailazila tokom istraživanja, pa mi je brzo postalo jasno da on mora da bude deo filma. Bilo mi je važno da iskustvo seksualizovanog nasilja smestim u kolektivni kontekst, kako se ne bi dogodilo samo jednoj osobi i time je obeležilo. Mogu potpuno da razumem da je neko, čak i u vreme kada su noći zvanično pripadale muškarcima, želeo da izlazi i zabavlja se uprkos opasnosti. Da učestvuje u uzbuđenju, moći, ekonomiji, ali i u želji i seksualnosti o kojima se tada pregovaralo. To je moglo da bude i čin osnaživanja, otpora. U filmu je Veska odrasla žena, u sasvim drugačem životnom razdoblju, čija se prošlost ne svodi samo na mladost provedenu u ovom pograničnom gradu. Mnogo toga o njoj mi, kao gledaoci, nikada ne možemo saznati sa sigurnošću – možemo samo da naslućujemo.

Kako su opsežna istraživanja oblikovala priču i scenario?

A372DE7F 2954 453A B72D 888542C0AB9D

Mislim da bih mogla da istražujem decenijama. Za ovaj film istraživanje je trajalo pet godina. Mali tim od tri žene iznova je putovao u Bugarsku kako bi istraživao i pripremao projekat. Projekat uvek počinje temama i pitanjima, a ne gotovim zapletom. Tokom istraživanja različiti fragmenti postaju nešto živo, nešto što se menja kroz susrete sa ljudima i mestima. Istraživanje, kasting i razmišljanje o priči odvijaju se istovremeno.

Kao i u prethodnim filmovima, ponovo ste radili isključivo sa neprofesionalnim glumcima. Kako konkretno izgleda rad na setu?
To ima mnogo veze sa pripovedanjem. Scenario postoji, ali je napisan više kao prozni tekst. Želim da izbegnem trenutak u kojem glumci „uče tekst napamet”, jer to može da stane na put osećanjima i zdravom razumu. Tada i sama moram da sklonim scenario i sve se dalje dogovara usmeno i prenosi sa osobe na osobu – scena, dijalog. Glumci preuzimaju dijalog i čine ga svojim, što na pojedinim mestima može dovesti i do promena u tekstu. Dolazi do stapanja različitih iskustava: glumci u svoje uloge unose sopstveno životno iskustvo i znanje, što je ogromna prednost. Naravno, ima i improvizacije, ali ona nije osnovna odlika našeg načina rada. Tokom snimanja scene uvek postoji proces isprobavanja i grešaka, kao i nadovezivanja na ono što je već snimljeno. To je asocijativni proces. Većinu članova ekipe poznajem godinama, pa je prelazak iz kastinga u probe protekao prirodno. Vreme koje smo proveli zajedno predstavlja naš kapital tokom snimanja. Na probama ulazimo duboko u scene koje često nisu neposredno povezane sa scenarijem, već služe kao priprema za njega. Na taj način uspostavljamo odnose, činimo prijateljstva opipljivijim i pomažemo glumcima da se naviknu i na kameru i na publiku.

Snolika pustolovina je, u suštini, i oprezna ljubavna priča. Kako je do toga došlo?

Od početka mi je bilo jasno da će u filmu postojati ljubavna priča. To je posebno proisteklo iz odnosa između likova: Said nas uvodi u film, a nakon njegovog nestanka priču preuzima Veska. Dopala mi se ideja da njih dvoje posmatram kao preživele iz komplikovanog istorijskog perioda i da, uprkos ulogama koje su im pripisane zbog toga što su muškarac i žena, ili upravo nasuprot tim ulogama, među njima postoji međusobno prepoznavanje i mogućnost razumevanja.

Dopalo mi se što su to dvoje odraslih ljudi koji se susreću sa svim svojim ranama.

U tom smislu, ljubav je veoma važna za priču. Svuda oko nas, pa i u samom filmu, postoje brojni ratnički narativi o moći i nemoći, snazi i slabosti, nadređenosti i podređenosti, o tome ko pobeđuje. Tokom istraživanja upoznala sam mnogo ljudi koji se sa izazovima svakodnevice suočavaju otvoreno i u sebi nose nešto potpuno drugačije od sveprisutnog nasilja i agresivnosti. Zato mi je bilo važno da svu tu ratobornost suprotstavim drugačijem narativu – priči o prijateljstvu i solidarnosti. Ne mislim toliko na romantičnu ljubav, koliko na ljubav koja se izražava kroz empatiju, otvorenost prema drugoj osobi i pokušaj da je razumemo.

Satnice projekcija dostupne su na sajtu faf.rs i na društvenim mrežama festivala.

Fotografije: PROMO