Povezano
Na početku srednje škole u Lazarevcu, Tarik, nakon incidenta sa vršnjacima biva izbačen iz srednje. U okolnostima u kojima je prinuđen da promeni sredinu, Tarik napušta grad, majku Mariju i kreće na put ka Novom Pazaru gde će nastaviti školovanje i živeti sa ocem Safetom i njegovom porodicom – ukratko, ovo je sinopsis kratkometražnog filma Adema Tutića, apsolventa režije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, koji je prvi put prikazan na Sarajevo film festivalu u okviru takmičarkog programa u kategoriji za studente. Film je sniman sniman tokom 2024. godine uz finansijsku podršku Fakulteta dramskih umetnosti i Ademovih sugrađana iz Novog Pazara, a mi smo ga upravo pogledali na 31. SFF – u.
NI TAMO, NI OVDE
Iako traje samo 27 minuta, reditelj je uspeo da dočara čitav dijapazon Tarikovih osećanja i ping pong odnos koji roditelji imaju sa decom – posebno na našim prostorima i posebno ako sami, između sebe ne znaju da komuniciraju. Majka je brižna, važno joj je da se Tarik redovno javlja, da li je jeo i stigao kući, da li je sve bilo okej u školi, a otac više zagledan u svoje poslove, ljude iz okruženja i sto u kafani, onako se muški, balkanski, suočava sa emocijama. Safetov odnos prema sinu možda se najbolje ogleda se u rečenici: „Pa i meni se ne ide da radim, a idem da radim. Što se mora, mora se“, kada pokušava da mu nešto objasni o životu, on je i zaštitnički, ali izgleda ovako: „ovde niko ne sme da te dira“, a emocije se rešavaju na komandu, gde u trenutku kad se Tarik sreće sa sestrom koju jedva poznaje, Safet kaže: „zagrlite se, vi ste brat i sestra“. Sve je šablonski i jasno – roditelji se ponašaju onako kako su se i njihovi roditelji ponašali prema njima, onako kako se to radilo generacijama unazad na ovim prostorima – trpalo pod tepih, da bi se privid normalnosti održao iznad.
Dok slušamo roditelje i njihove „komande“ upućene Tariku – pojedi to, javi se, uzmi te patike, hajde, mi zapravo posmatramo dečaka koji vapi za razumevanjem i ljubavlju, za iskrenošću odnosa, za tim da ga neko razume i na kraju prihvati. Vidimo dečaka kojeg zapravo ne interesuju ni nove patike, ni kul odnosi u kojima mu odrasli nude cigarete jer kao veliki dečko mora da puši i ima devojku, vidimo dečaka koji želi da zna gde pripada i oseća sigurnost koju u ovom trenutku njegovog odrastanja, i situaciji u kojoj se zadesio – ni tamo ni ovde – možda mogu da mu pruže samo odrasli ljudi.
Iako kratkmetražni, film je uspeo da prikaže svu dubinu (ili površnost?) odnosa koju Tarik ima sa roditeljima, da prikaže emocije dečaka koji oseća veliki teret – pripadnosti, socijalnog okruženja, roditeljskog odnosa, a tek je zakoračio u svet odraslih, ali se ne suočava po prvi put sa sličnim emocijama jer vidimo da se sa njima nosi tiho i pomirljivo. Zahvaljujući oku direktora fotografije Filipa Tasića slike su mirne, jasne, neopterećene suvišnim detaljima, ali skladne, a zahvaljujući istrajnosti reditelja da snimi ovaj film upoznali smo maestralnu glumu Dimitrija Stankovića – Tarika – koji je sa tako malo reči uspeo da dočara intenzitet svojih dubokih osećanja – mimikom, glasom i pokretom.
Fotografije: Katarina Stefanović, SFF