Samoprozvani svjetski mega car, čije misaone procese i smjelost da ih izrazi, izuzetno poštujem, društvene je mreže nazvao mjestom na kojem mentalni proliv svake individue na ovom svijetu može biti zabilježen i nažalost, tebi dostupan.
Tamo u februaru kad sam se umorila od gledanja i jedenja tih tuđih govana, ugasila sam se s mreža, pa jela samo svoja.
Bilo je to vrlo plodonosno iskustvo.
Od srca preporučujem svima.
A onda sam tuđa opet počela redovno konzumirati.
Od februara do danas, kad bih ih se najela puno, smanjivala sam porciju, ali na pravo isposništvo, kakvo je bilo u februaru, nisam otišla.
Zapravo nije ni bilo potrebno.
Naučila sam stisnuti mute/hide/unfollow, pa pobjeći sa mjesta na kojem mi je mentalni proljev previše smrdio.
A u tih nekoliko mjeseci, imala sam i dovoljno privatnih briga, također i finih putovanja na kojima se uvijek hranim kvalitetnijim namirnicama.
Prethodnih mjesec dana provela sam na afričkom kontinentu. Živjela sam gledajući tamošnji offline život, a mrežama bih ovlaš preletjela samo pred popodnevnu dremku.
Nekoliko dana unazad, vratila sam se na europsko tlo u svoju rutinu, pa dok sam čekala da mašina izvrti bijeli, šareni, pa crni veš, vrijeme sam kratila skrolanjem po mrežama.
Vrlo logično.
Tamo vidim more, pa šešire, opet more, pa nebo i rijeku, palmu, dupe, dupe, dupe, divne kupaće kostime, gola tijela, brodove i morsku spizu…
Na nekom videu poneku klapu, dosta Olivera, dovoljno tvrdog zvuka sa Mikonosa i naizgled, lakoću života.
Naizgled kažem, jer nikad ne znaš šta se na mrežama krije iza kulisa.
To smo do sada već, nadam se, svi apsolvirali.
Mašina je oprala sve što sam joj dala, ja sam i dalje gradskih +40C provodila u klimatiziranom stanu u ležećem položaju, dok mi se od cijelog tijela pomjerao samo palac, vrteći novi vrući insta sadržaj drugih ljudi.
Iako ima gorućih tema zbog kojih se mreže mogu usijati od ljutnje i gnjeva, a moralna policija može prinudno završiti odmor i vratiti se na radno mjesto, čini se da se ljeti malo kome biju online bitke.
Ljeto je posebno doba u godini.
Slobodnije i rasterećenije od ostalih.
Ljeto donese uvijek poželjan bol u qurtzu,
valjda jer, kako kaže stih iz TBF-ove pjesme,
sunce pretvara mozak ti u žvaku.
Dok sa žvakom od mozga pjevušim “ništa mi neće ovi dan pokvarit”, nalijevam se limunadom i skrolam po online sceni, utopistički razmišljam – koliko bi bilo zdravije za sve da se ovo ljetno neopterećeno stanje u glavama i na mrežama prenese i u jesen, zimu…