Ni trepnula nisam, a već su džemperi s periferije ormara doselili u prvi red do ruke.
Sve one fine ljetne krpice od dvjestotinjak grama nasilno su otišle čekati novu sezonu lakih tema i neopterećenog života.
Evo nas u oktobru, potkošulje se stavljaju na torzo, kaputi su zauzeli niski start.
Vratile su se i teže krpe i teške teme.
Oktobar je.
Mjesec u kojem se više nego u ijednom drugom govori o sisama.
Dugo unazad, od ponedjeljka, kadgod mogu, volim napraviti nedjelju.
Da izbjegnem tu ponedjeljnu tenziju u zraku, kolektivno negodovanje, trubače bez limenih instrumenata koji sjede za volanom, a sa usana im čitaš kako spominju majčino mjesto odakle smo svi došli, nerijetko i imperativni oblik glagola “pušiti” u kombinaciji sa muškim organom. Kadgod mogu, ponedjeljkom ne izlazim iz kuće, dan provedem u svojoj kuhinji i radim sve što se inače nedjeljom radi.
Dakle, uglavnom ništa.
Ovog ponedjeljka tako nisam mogla.
Sa svojim, od aktivnog vikenda upaljenim gluteusima, došepala sam do lokacije na kojoj su se vodile neke panel diskusije.
Nisam znala šta me čeka.
Došla sam da, reklo bi se, ispoštujem poziv.
Tamo na sceni bila je moderatorica, uz nju dvanaest žena u tri termina, tri panel diskusije, tri teme, sve tri vezane za ženska pitanja.
Žensku borbu, prava i poduzetništvo.
Sjela sam u prvi red.
Po završetku drugog panela, sa stolice sam ka vratima pojurila kao mačka zalivena vodom.
Kako sam uspjela suze ostaviti u suznom kanalu, a ne na obrazima, još ne znam.
Ne znam ni kako sam začepila oba lakta da ne progovorim na njih kad su na red došla pitanja publike.
Tema panel diskusije bio je karcinom dojke.
Četiri kompetentne da na temu pričaju žene, pričale su o raku, borbi s njim, statističkim podacima, donacijama njihovih korporacija onkološkim odjelima i najčešće ponavljanoj riječi – prevenciji.
Godišnje u svijetu milijun žena oboli od nekog oblika karcinoma dojke.
U Srbiji kažu, dobije ga svaka osma žena.
A novija istraživanja govore, čak svaka šesta.
U Hrvatskoj, svaka deseta.
Psihologica je blagim tonom govorila kako bi se valjalo ophoditi prema oboljeloj osobi.
Preživjela žena dijelila je svoja iskustva.
I opet se u diskusiju uvukla riječ PREVENCIJA.
Uz nju, išle su i toliko puta izgovorene i na mrežama svakog oktobra ispisane rečenice:
Ako se karcinom otkrije na vrijeme, izlječiv je!
Opipajte svoje grudi! Idite na preglede!
Važno je!
Iz prvog reda slušala sam diskusiju, a iz prve ruke znala da prevencija o kojoj se govori ne znači ništa ako se ženi džigera trese.
Dvije cijele godine, pa još pola treće, provela sam na onkološkim odjelima.
Sa ženom koja me rodila.
Ultrazvuci, mamografije, punkcije, biopsije.
Kasnije kemoterapije svaka tri tjedna.
Neke su trajale i po sedam sati.
Opadanje kose. Ispadanje zubi. Operacije.
Odstranjivanje cijele jedne dojke.
Pa opet sve iznova.
Dvije i pol godine provodila sam svaki dan s majkom koja je dobila baš zajebanu dijagnozu, a koja se hranila sirovom hranom iz najorganskijeg seoskog vrta.
Umjesto čaše vina, pila je čaše prezdravog zelenog soka od spelte.
Još mu pamtim smrad.
Sokovnik joj je radio kao hrčak u kolutu.
Uzimala je i ono za čiju se legalizaciju bore.
Iz Amerike joj starija kćer donijela.
Čitala je ohrabrujuća iskustva drugih preživjelih žena.
Imala podršku i svu našu ljubav.
Ali nije imala svoj mir.
Džigera joj se tresla.
Nije imala zdrav odnos prema sebi.
Dopuštala je da ju iz takta izbacuju situacije koje ne može promjeniti.
Cijelu sebe davala je poslu.
A kad cijelu sebe daš, ne ostane ti ništa tebe za tebe.
Često je govorila “odjebi”, ali nikad nikom nije rekla “ne”.
Bila je prva koja je na onkološkim odjelima od atmosfere sahrane pravila atmosferu svadbe.
Hrabrila je sve ćelave glave.
Sve, osim svoje.
Oblačila se u kostim hrabre i kurčevite.
Ali je noću u krevet odlazila bez kostima, sama sa golom sobom.
Dok se na panel diskusiji pričalo o prevenciji u kontekstu redovnog pregleda, tutnjalo mi je tri metra oko glave zbog žene koja je tri metra ispod zemlje.
I slažem se!
Vrlo su važni i pregledi i samopregledi.
Ali postoji nešto važnije.
Zdrav odnos prema sebi!
Iz perspektive osobe koja ženu koja ju je rodila već godinama ne može zagrliti, koja je bila suvozač na karcinomskoj utrci i koja je skoro tri godine sjedila na najbližoj promatračkoj klupi dok je Vesni život režirao psihološki triler/dramu, usudim se reći da se na prevenciji radi puno prije preventivnih pregleda.
Prevencija je uravnoteženost!
Ophođenje prema sebi kao prema prijateljici.
Prevencija je dati sebi da dišeš.
I da stres, glavnog štetočinu, svedeš na minimum.
Da se voliš, ne kažnjavaš i budeš blaga prema sebi.
Prevencija je da kažeš “NE” svemu što ne želiš.
I da pošalješ u tri pizde materine sve što ima nagovještaj da ti džigeru mrdne.
Da ne misliš da možeš promjeniti nju, njega ili bilo koga.
Da ne rasipaš sebe. I ne očekuješ da ljudi budu, vole, ponašaju se poput tebe.
Da se ne kidaš, da treniraš disciplinu zvanu “bol u qurtzu” i svaki se dan podsjećaš koliko je dragocjen život.
Dovesti sebe u jedan iskren i harmoničan odnos sa sobom, to je prevencija.
Tek potom su važni preventivni pregledi.
Karcinom dojke je za mnoge izlječiv.
Statistike koje dobro zvuče kažu, čak u 90% slučajeva ako se otkrije na vrijeme.
Uspjele su ga nadvladati majke mojih prijatelja.
I teta Caca. I Ana. I Belma.
Blago i bravo im, svima!
Moja nažalost nije uspjela.
Zato njene kćeri sada znaju šta je prevencija prije prevencije.
Dobile su životni zadatak da se brinu o sebi.
To je najdragocjenije što svojoj mami još uvijek mogu dati.