Mislim da sam još u pelenama naučila da besposlen pop i jariće krsti. Ponavljala je tu staru i mudru moja mater koja je jednim od većih grijeha smatrala nerad, lijenost i neaktivnost. Grijeh je bio i spavati do podne i pričanje o drugim ljudima.
Kako sam odrastala, od tate sam usvojila termin “rezonirati”, pa kad bih po povratku iz škole mami pričala o bilo kome tko mi se ne sviđa, imperativno je govorila “Ne olajavaj!”, a ja bih uvijek rekla “Ne olajavam. Ja rezoniram na temu.”
Nekad, u ne tako davnoj prošlosti, na dnevnoj bazi smo imali priliku sresti možda nekoliko desetaka ljudi i od njih bi dobivali tek šture upute o privatnim životima. Danas su društvene mreže u ekspanziji. Internetska bespuća nude mogućnost zavirivanja u “privatnost” i slavnih i neslavnih. Privatnost stavljam pod navodne znake jer je diskutabilno šta ona kome predstavlja. Danas, od jutra do sutra, ako želimo, imamo priliku gledati na stotine tuđih obroka, stavova, stanova, krpica i krema.
Na istom tom internetu, rapidno raste broj digitalnih stručnjaka, nutricionista, trenera, influensera i inih.
A razvio se i sektor moralnih policajaca.
I u porastu je kao broj novozaraženih covidom u oktobru.
Moralna policija ne nosi uniforme i nije prošla nikakvu obuku. Moralna policija sjedi u civilu i najčešće, bez ikakvog pozadinskog znanja o osobi (ili brendu) i njenom backgroundu, sebi daje za pravo da ih javno komentira. U 99% slučajeva, neafirmativno.
(Inače se ne volim igrati brojkama bez pravih podataka, ova je izmišljena da bi se pojačao dojam, hvala na razumijevanju, da nastavimo.)
Sredinom jula sam završila projekt na kojem sam radila. Dvijedvadeseta je, kao i većini svijeta, i meni oduzela gro poslova, pa sam pola mjeseca svog života, svaki slobodan trenutak provodila gledajući tuđe. A slobodnih trenutaka je bilo značajno više nego neslobodnih.
Ništa nisam čitala. Nisam pogledala nijedan film. Nisam se hranila zdravim sadržajem.
Konzumirala sam ništa što me puni. I sve što me prazni. Pola jula sam se tovarila gomilom tuđih online nastupa od kojih sam ostajala gladna svoje radosti i mira.
U tom periodu, jedne tople julske nedjelje smo sjedili na ručku u tada novootvorenom restoranu u srcu grada. Sjajna hrana, suho vino, dobri ljudi i ja, koja nisam bila tako dobra.
Po završetku druženja, N., čovjek koji me u dušu zna i s kojim provodim svaki dan, oprezno mi je rekao rečenicu koja me uznemirila i pogodila više nego neizvjesnost u dvije i dvadesetoj.
“Znaš, slušao sam te jučer. Stalno si pričala ružno o ljudima. I to nije bilo ugodno slušati.”
Kakav je to bio udarac na moj moralni kompas.
Kakav alarm za buđenje!
Jednom mi je davna drugarica rekla kako je normalno da pričamo o drugim ljudima.
“Da živimo s kravama, pričali bi o kravama.”- bila je njena teorija. Djelomično se mogu složiti.
A još se više mogu složiti s prijateljicom iz sadašnjosti, koja uvijek ponavlja “Zamisli koliko je bahato prema sebi i svom životu trošiti ga na priču o drugima?”.
Ja mislim da je istina između i da je ljudski prokomentirati i Persu i Kurtu i Murtu.
Ali gdje je granica između ponekog komentara o osobi i pasioniranog olajavanja?
Gdje je granica između “male” offline partije trača i malicioznih online komentara, koji su zapravo ništa drugo nego nasilje?
Naš pakao nikad nisu drugi ljudi!
Naš pakao je naš pakao!
Imajte to na umu kad sljedeći put krenete pasionirano, a neafirmativno pričati o nekome!
