Krajem devedestih u kući smo imali fiksni telefon crvene boje.
Mislim da je na njemu pisalo “Iskra”.
Slušalica mu je bila crna.
Mama bi na kraju dana često znala reći da joj dodam taj telefon sa dva metra žice da nazove Cicu, pa bi pogledala u sat i rekla
“Jao, kasno je!”
To kasno bilo je oko 8:30 navečer.
A Cica je bila mamina prijateljica.
Vesna, dakle, nije htjela u pola devet zvati prijateljicu Cicu za jedan neobavezni razgovor, jer je pola devet tada bilo kasno i nepristojno vrijeme za zvanje.
Ja danas poslovne mailove dobivam i petkom i svetkom. Nerijetko i oko 23h.
A ako netko od tih pošiljatelja ima i moj broj telefona, nije iznenađujuće kad poslije maila dobijem i whatsapp poruku sa sadržajem “Poslali smo ti mail.”
Petkom! U 23h.
Nedavno sam poslovni mail dobila i usred dana Gospodnjeg, u nedjelju.
A nedjeljom je i Bog odmarao, govorila je moja baba, odbijajući prstom mrdnuti na taj dan.
Nisam ja Bog, niti sam moja baba, ali nedjeljom se ni u mom svijetu ne radi.
Ono koronarno doba u kojem smo svi dane provodili iza zatvorenih vrata, u kojem se ured preselio na kauč i za kuhinjski stol, dovelo je do toga da se normalizira da si prisutan i za rad oran non-stop.
Tada se znalo da smo svi doma i postalo je očekivano i “novo normalno” da ti posao provaljuje u intimu u bilo koje doba dana.
I zadržalo se i danas.
Neprihvatljivo, ako mene netko pita!
…
Onomad u prošlosti, za vrijeme industrijske revolucije, i muškarci i žene i djeca radili su i do 16 sati dnevno.
A onda 1810. Robert Owen, gospon reformator, donosi ideju desetosatnog radnog dana.
Kasnije je ideju doradio, pa razvio teoriju poznatu kao princip “8 sati rada, 8 rekreacije i 8 odmora“.
Taj je princip prihvaćen samo na Novom Zelandu.
Europa i ostatak svijeta prihvaćaju njegovu ideju sto godina kasnije.
Ne figurativnih, nego doslovnih sto godina kasnije.
Pa 1914. Ford Motor Company uvodi osmosatni radni dan.
Potom su i druge kompanije uvele radni dan od osam sati.
Međutim, nisu svi radnici u Americi tako lako dobili pravo na taj 888 princip.
Zato je važan događaj koji slavimo 1. maja svake godine.
Možda nam je asocijacija na prvi maj slobodan dan pun mesine na roštilju i gajbi piva negdje u prirodi, ali zapravo, tog su se dana 1886. američki radnici velikim prosvjedom u Chicagu koji je završio i sa nekoliko smrtnih slučajeva izborili za rad od osam sati dnevno.
Sunce će i dalje izlaziti i zalaziti, zemlja će se kretati i ako ja nisam odgovorila na mail.
Uvijek se pitam, kad krenu te goruće tenzične “hitno je, treba za jučer” poruke, – a šta da sam, ne daj bože, preselila na drugi svijet, pa jel bi onda toliko hitno trebao taj mail?
Ne bi, sigurna sam.
Iznimno je važno da imamo, kako kaže moja važna učiteljica Bepa, ničim neuznemirno vrijeme.
Ako ne znamo kako da si ga priuštimo, da vježbamo intervale.
Prvo pola sata, pa sat, pa sat i pol…neuznemirenog vremena.
Bez hvatanja tehnike u ruke i hitrog odgovaranja na sve što sam se na ekranima pojavi.
Gorespomenuto istraživanje je pokazalo da je nemoguće biti produktivan cijeli božji dan, pa nije li onda jednostavnije ostaviti poneki posao za sutra i živjeti neopterećeno svoje slobodno vrijeme?
Sunce će svakako uvijek izlaziti i zalaziti.
A život je stvarno samo jedan!
