Pretraga

Sunce će uvijek izlaziti i zalaziti

Sunce će uvijek izlaziti i zalaziti

Tekst: Iva Čuljak

Krajem devedestih u kući smo imali fiksni telefon crvene boje.

Mislim da je na njemu pisalo “Iskra”.

Slušalica mu je bila crna.

Mama bi na kraju dana često znala reći da joj dodam taj telefon sa dva metra žice da nazove Cicu, pa bi pogledala u sat i rekla

“Jao, kasno je!”

To kasno bilo je oko 8:30 navečer.

A Cica je bila mamina prijateljica.

Sunce će uvijek izlaziti i zalaziti (фото 1)

Vesna, dakle, nije htjela u pola devet zvati prijateljicu Cicu za jedan neobavezni razgovor, jer je pola devet tada bilo kasno i nepristojno vrijeme za zvanje.

Ja danas poslovne mailove dobivam i petkom i svetkom. Nerijetko i oko 23h.

A ako netko od tih pošiljatelja ima i moj broj telefona, nije iznenađujuće kad poslije maila dobijem i whatsapp poruku sa sadržajem “Poslali smo ti mail.”

Petkom! U 23h.

Nedavno sam poslovni mail dobila i usred dana Gospodnjeg, u nedjelju.

A nedjeljom je i Bog odmarao, govorila je moja baba, odbijajući prstom mrdnuti na taj dan.

Nisam ja Bog, niti sam moja baba, ali nedjeljom se ni u mom svijetu ne radi.

Ono koronarno doba u kojem smo svi dane provodili iza zatvorenih vrata, u kojem se ured preselio na kauč i za kuhinjski stol, dovelo je do toga da se normalizira da si prisutan i za rad oran non-stop.

Tada se znalo da smo svi doma i postalo je očekivano i “novo normalno” da ti posao provaljuje u intimu u bilo koje doba dana.

I zadržalo se i danas.

Neprihvatljivo, ako mene netko pita!

Onomad u prošlosti, za vrijeme industrijske revolucije, i muškarci i žene i djeca radili su i do 16 sati dnevno.

A onda 1810. Robert Owen, gospon reformator, donosi ideju desetosatnog radnog dana.

Kasnije je ideju doradio, pa razvio teoriju poznatu kao princip “8 sati rada, 8 rekreacije i 8 odmora“.

Taj je princip prihvaćen samo na Novom Zelandu.

Europa i ostatak svijeta prihvaćaju njegovu ideju sto godina kasnije.

Ne figurativnih, nego doslovnih sto godina kasnije.

Pa 1914. Ford Motor Company uvodi osmosatni radni dan.

Potom su i druge kompanije uvele radni dan od osam sati.

Međutim, nisu svi radnici u Americi tako lako dobili pravo na taj 888 princip.

Zato je važan događaj koji slavimo 1. maja svake godine.

Možda nam je asocijacija na prvi maj slobodan dan pun mesine na roštilju i gajbi piva negdje u prirodi, ali zapravo, tog su se dana 1886. američki radnici velikim prosvjedom u Chicagu koji je završio i sa nekoliko smrtnih slučajeva izborili za rad od osam sati dnevno.

Sunce će uvijek izlaziti i zalaziti (фото 2)

I tada osam sati rada postaje norma.

Danas u svijetu postoje i ovi i oni.

Oni koji rade više od osam, ali i oni “mudriji” koji rade manje.

Prije nekoliko godina, Microsoftova podružnica u Japanu pokrenula je projekt „Work Life Choice Challenge“. Smislili su da zaposleni rade četiri dana u tjednu. Od ponedjeljka do četvrtka.

Vikend počinje već u petak.

Zamisli imaš tri cijela dana vikenda!

Idealno, ako mene netko pita.

Taj je eksperiment, kažu, donijeo 40% povećanje produktivnosti kod zaposlenih.

Postoji i, koliko za sada znam, jedna hrvatska firma koja je slijedila isti primjer i dobila jednako dobre rezultate.

Istraživanje koje je sproveo Anders Ericsson dovelo je do zaključka da su ljudi na maksimum duboko fokusiranog rada spremni svega četiri sata dnevno.

Sve preko toga je palamuđenje, kažu oni.

Mislim, ne kažu baš tako, ali tako si ja prevodim.

S druge strane, nerijetko na raznim Instagram profilima vidim silnu potrebu da se osobe brendiraju kao pčele radilice, koje se po Robinu Sharmi bude s pijetlom u pet, ne odmaraju nikad, rade i petkom i svetkom i “ne znaju gdje udaraju” od svoje prezaposlenosti.

Što se mene tiče, ne znati gdje se udara nije ništa drugo nego nedovoljno dobra organizacija svog vremena.

I ja često nisam znala gdje udaram, zato znam o čemu govorim.

Sav taj “amerikanizirani” pristup, to hastlovanje, ti citati koji se po internetu dijele i svojim te riječima tjeraju da radiš kao magare i u vrijeme koje bi trebalo biti rezervirano za život, dovode do danas toliko čestih pregorijevanja.

Vidim to u svom okruženju među prijateljima i poznanicima.

Nedavno sam gledala i nekog klinca od 12 godina koji zabrinuto pita gurua promocije danonoćnog rada, popularnog Gary Vee-ja kako da bude uspješniji na svom YouTube kanalu.

Kako da bude uspješniji sa DVANAEST godina?

Da je pitao mene, rekla bih mu da se momentalno otrči igrati u park. Gary mu je rekao da nastavi kreirati sadržaj.

Autentičan, naravno.

I tako, jureći za nekim non-stop radom, brendirajući sebe kao “ne znam gdje udaram, haos, pakao od obaveza” osobom, život zaista postane i haos i pakao.

Bila sam u tom haosu nekad i sama.

A onda sam shvatila da ako ne postignem sve što bi “trebalo” u jednom radnom danu, sasvim je u redu da nešto ostavim za sutra, preksutra, za kasnije.

Sunce će uvijek izlaziti i zalaziti (фото 3)

Sunce će i dalje izlaziti i zalaziti, zemlja će se kretati i ako ja nisam odgovorila na mail.

Uvijek se pitam, kad krenu te goruće tenzične “hitno je, treba za jučer” poruke, - a šta da sam, ne daj bože, preselila na drugi svijet, pa jel bi onda toliko hitno trebao taj mail?

Ne bi, sigurna sam.

Iznimno je važno da imamo, kako kaže moja važna učiteljica Bepa, ničim neuznemirno vrijeme.

Ako ne znamo kako da si ga priuštimo, da vježbamo intervale.

Prvo pola sata, pa sat, pa sat i pol…neuznemirenog vremena.

Bez hvatanja tehnike u ruke i hitrog odgovaranja na sve što sam se na ekranima pojavi.

Gorespomenuto istraživanje je pokazalo da je nemoguće biti produktivan cijeli božji dan, pa nije li onda jednostavnije ostaviti poneki posao za sutra i živjeti neopterećeno svoje slobodno vrijeme?

Sunce će svakako uvijek izlaziti i zalaziti.

A život je stvarno samo jedan!

Povezani članci

Buro 24/7 Izbor