Pretraga

Zbog čega su bore na licu postale sudbina gora od smrti?

Zbog čega su bore na licu postale sudbina gora od smrti?

Tekst: Manda Javorina


Ne znam da li ste gledali istorijsku dramu “Grofica” (“The Countess”) koju je potpisala Julie Delpy. Kad kažem “potpisala” to mislim na svaki mogući način pošto je francuska glumica u ovom ostvarenju nosilac glavne uloge, scenaristkinja, producentkinja i rediteljka (a Wikipedia kaže da je pisala i muziku). Sinopsis vuče na horore B klase: mađarska grofica Erzsébet Báthory je udovica koja veruje da je ispijanje i kupanje u krvi mladih devica eliksir mladosti. On joj je, naravno, neophodan zato što je sa svojih trideset i devet godina zaljubljena u mladog grofa od dvadeset i jednu koji je primoran da se oženi mlađom plemkinjom. I kakve to veze ima sa životom? Nažalost, svakakve. Film je izašao 2009, čitavih godinu dana pre nego što se pojavio Instagram i ne može se posmatrati kao komentar na sve opsesije koje je sa sobom razvio. Ne zbog toga što, sam po sebi, Instagram ne snosi deo odgovornosti za njih, već zato što on sam nije izazivač. Instagram je koncertno pojačalo, izazivači smo mi.

Osim što ga vizuelno mnogo volim, “Grofica” je sve samo ne ono što se od njega očekuje na osnovu opisa. Delpyjeva ulazi duboko u lični pakao nesigurne žene, a ta nesigurnost proizilazi iz najdublje ljudske neostvarenosti i manifestuje se paničnim strahom od prolaska (protraćenog) vremena, odnosno starenja. Perspektiva filma je apsolutno ženska. Bol i rane koje ženama zadaje društvo, koje žene zadaju same sebi i jedne drugima, a koje se tiču identiteta i osećaja lične vrednosti, Delpyjeva dovodi u prvi plan onako kako to ne bi mogao muškarac, a što nema apsolutno nikakve veze sa inteligencijom. U načinu obrade teme, ovaj film je pionirski isto kao i u tome u kojoj meri je u njegovom pravljenju učestvovala žena (ekipa “Nevinih laži” neka mi oprosti). “Grofica” nije jedan od deset najboljih filmova ikad napravljenih ali je iskren i, u svom novom gledanju na arhetip vampirizma, više nego bolno aktuelan i stvaran.

View this post on Instagram

Today narcissism is king and constant self-improvement is queen. Who wants to see “real” people on social media? No, we want aspirational. We want tips and secrets and shortcuts to how best present ourselves in the most glowing light. We want people to envy us, to copy us, to buy what we sell them, whether it’s our words, our brands, torture or magic. In this crowded forrest of aspirations, I look for the little meadows of peace. To me, those are the truthful ones, the ones that don’t always look amazing, and don’t always feel amazing, and aren’t just so fucking thrilled to be their awesome selves. So, this is what I really look like. Not a great photo, early in the morning, no make up no filters, just the real true me. I’ll be turning 55 soon. At first glance, I think - ew. I look so old. Grief is certainly no beauty maker. My eyelids are starting to droop. The jowly bits next to my mouth don’t only make me look older but also somehow bitter. The gray in my hair is an easy fix, although, honestly, I’d love to just grow it out and stop coloring. Now, how can I help to make all this -what we consider flaws - to be seen differently, to be seen as confidence and beauty of a mature age rather than something that needs to be eliminated? I used to think gray hair was aging, that it was a sign of giving in to being old, but thanks to many glorious and rocking hot women on Instagram, I’ve changed my vision to gray hair being sexy and confident. @themiddleagedgoddess @annikavonholdt There was a quote by @pink to her little daughter, about how it was not for them to fix themselves to fit the standards of beauty, but rather to help other people discover their beauty. Now, that is something to strive for. Not change yourself to fit in the box, but to blow up the fucking box. I’d like to end this post with a rousing “ let’s blow up the fucking box, ladies”, but although I really want to, and will try my best, the truth is that I am a mid-fifties woman, I’m vain and insecure, and next week I could decide to have surgical help to fit the comfortable and warm and familiar box instead of crusading to blow it up. #selfie #truth #beauty #sexyhasnoagelimit#blowupthefuckingbox

A post shared by Paulina Porizkova (@paulinaporizkov) on

Pre nekoliko dana, boginja manekenstva Paulina Porizkova koja uskoro puni pedeset i pet godina, dospela je u vesti zbog jedne objave na Instagramu. Što zbog same fotografije, što zbog teksta koji je prati. Iskrenog do te mere da se čini kako Paulina naglas (iako ne prvi put) izgovara neke stvari kako bi samoj sebi pomogla. I to priznaje. Ovakav korak je sve samo ne sebičan. Javnim priznanjem svoje borbe, ona pod 1. priznaje da borba postoji, pod 2. priznaje da na nju nije imuna i pod 3. priznaje da je nekada jača, a nekada slabija. Jednom rečju, sve ono što je potrebno i drugima koji se nalaze u sličnoj situaciji. Ono što je retko i vredno jeste odsustvo sasipanja poslovičnog “drvlja i kamenja” po društvu koje se nekada čini toliko uopštenom kategorijom da ju je teško fokusirati. Paulina priča u prvom licu, bez self-help klišea i nerealnih perspektiva, priznaje da je i tašta i nesigurna i sebe ne kažnjava zbog toga. Ona ne glumi samopouzdanje, što je danas, u moru generičkih pomagača za sve i svašta postalo retkost. Porizkova postavlja i jedno jednostavno pitanje “šta JA mogu da učinim” po pitanju onoga što je muči. Svako nek' počisti svoje dvorište. Ovo važi za sve, svako polje ljudskog delovanja, od planete i globalnog zagrevanja do toga kakva atmosfera vlada u vašoj kući.

Paulina, iako bez šminke i u godinama koje ima, je i dalje dobitnica genetske lutrije. Ona je lepotica u pravom smislu te reči, i lako je dići nos i frknuti komentar tipa “a šta njoj fali?”. Fali joj isto ono što fali ogromnom broju žena (a bogami i muškaraca) inače nam ne bi na svakom virtuelnom ćošku iskakale reklame za botoks, filere, transfere masti, lasere, pilinge, sokove, suplemente, treninge… Lista nema kraja. I ne mislim da je ijedna od ovih stvari sama po sebi loša. Iskreno, ne vidim suštinsku razliku između farbanja kose i hemijskog pilinga, a pri tom svoju kosu ne farbam, a na hemijske pilinge idem. Želela bih da svi imaju pravo izbora. Samo, nekad nisam sigurna da izbor nije postao iluzija, bar na nekim poljima. Kad je starenje u pitanju, jako je teško ostati pozitivan zato što je danas ono jednostavno satanizovano. Postoje žene koje o svemu, procedurama i vremenu, pričaju otvoreno iako su i dalje u manjini. Pozdravljam ih. Svi želimo da izgledamo najbolje što možemo. Nažalost, žene koje su na javnoj sceni, pogotovo u industriji zabave, često lažu zato što imaju potrebu da se pravdaju i ne znam da li je gore to što osećaju toliki pritisak da budu “prirodne” čak i kad to očigledno nisu ili, pak, činjenica da svaka šuša misli da ima pravo da ih proziva po pitanju toga, što na intervjuima što na društvenim mrežama. Verovatno je najporaznija činjenica da se izgled žena i dalje ne tretira kao lična stvar već kao javno dobro, a ruku pod ruku sa tim ide i generalni stav da je biti ok sa tim kakav jesi “hrabrost”. Ako ste javna ličnost i niste američka veličina 00, hrabri ste što ste živi. Ako se skinete na plaži, još ste hrabriji. A ako se svesno skinete da vas neko fotografiše onda ste Majka Hrabrost. A sve vreme ta “hrabrost” zvuči kao zamaskirana uvreda virtuoza pasivne agresivnosti.

Priča se o različitostima. O tome da bi trebalo da bude ok da smo svi različiti. Malo po malo, volim da mislim, bar malo napredujemo. Samo, šta ćemo sa tom jednom stvari u kojoj smo svi isti? Svi starimo. A kao da nam nije dozvoljeno. Paulina priča o tome da na društvenim mrežama niko ne želi da gleda ljude onakvima kakvi jesu već da žele “aspirational” (i to je tema sama za sebe). Ljudi žele da se dive, da zavide, kopiraju, KUPE. Dodala bih da su ljudi navučeni na sam osećaj da mogu sve da kupe. Čak i onda kada ne mogu. Naizgled je sve na izvol’te, sve osim vremena. Ali zbog čega “aspirational” mora da podrazumeva izgled od maksimalno tridesetak godina kada su žene u pitanju? Zbog čega uopšte izgled ima takvu težinu da, pred ogledalom, potre sve ostalo zajedno? Zašto se mi same ne pitamo dovoljno - zbog čega prvo treba da nas vide da bi nas čuli? Zbog čega ne treba da priželjkujemo lični mir, iskustvo, mudrost, ljubav, uspeh, posao, novac i sve drugo što dolazi sa godinama? Zato što je naš kolektivan strah od smrti jači od svega toga. I zato što bismo se, kao društvo, verovatno trampili sa nekim vampirom, potpuno nesvesni činjenice da se protiv tog istog straha od smrti može zapravo boriti samo jednom stvari: ostvarenim i ispunjenim životom. Sa ili bez filera, od volje vam.

Povezani članci

Buro 24/7 Izbor

Ostavite komentar