Arsen Oremović, reditelj filma „Treći svijet“: Iz tišine i čekanja često nastane nešto najvrijednije

Brodovi u prašnjavoj luci, crnoj od znoja robova
Spustili su jedra

Bose žene na glavama nose tajni teret metaka
U korpama sa paprom

Skriven iza lažnih imena, gledam kako prolaze
Oči su im sjajne, daju mi znak

Crni dječak sa puškom u ruci vodi me do logora
Žene čiste ribu, skoro će mrak

U vrtu je sjekira, na krovovima dimnjaci
Zima zaobilazi moj dio grada

Ovi stihovi sa kultnog albuma Treći svijet benda Haustor možda najbolji opisuju atmosferu putovanja u daleke, izmaštane, egzotične predele, u koje nas ploča iz 1984. godine svaki put odvede – poput filmske avanture koja se doživljava muzikom.

U vremenima kada su konceptualni albumi retkost, a pesme poput Skriven iza lažnih imena još ređe, Arsen Oremović nas kroz svoj dokumentarni film Treći svijet vodi upravo u delikatni, često nestvarni svet mašte i stvaranja, koji je iznedrio jedan od najboljih jugoslovenskih albuma ikada.

Film hrvatskog reditelja, novinara, kritičara i esejiste otvara 10. izdanje festivala Dok’n’Ritam, a donosi jedinstveni uvid u odnos dva kreativca koji su stvorila bend: Darka Rundeka i Srđana Sachera, ali i portrete muzičara koji su uveliko zaslužni za zvuk Haustora: bubnjara Srđana Gulića, saksofoniste Damira Price, producenta Željka Brodarića Jappe.

Upravo je tenzija između odrastanja, karaktera i shvatanja umetnosti Rudneka i Sachera zaslužna za veličanstvenost Haustora.

Međutim, film ide dalje od toga i ispituje kako „treći prostori“ i trenuci dokolice i monotonije zapravo dopuštaju umu da putuje daleko, kao i da iz tih avantura i lutanja „donesu“ umetnost koja živi večno.

O svemu tome, razgovarali smo sa Arsenom Oremovićem, pred premijeru filma u četvrtak, 25. septembra u mts dvorani.

Intervju: Arsen Oremović, reditelj filma Treći svijet

Rekli ste da je saradnja sa Rundekom i Sacherom počela pre pet godina, ali kada se rodila ideja za film i formu, odnosno ugao koji ste izabrali? U kom periodu je film nastajao?

Prvi sastanak Rundek, Sacher i ja imali smo prije točno pet godina u produkcijskoj kući Interfilm u Zagrebu gdje sam im izložio ideju film ai ujendo obavio prvi u nizu istraživačkih razgovora. Znao sam da ne želim klasični glazbeni dokumentarac koji će publiku uvjeravati u veličinu benda. Zanimao me film koji će biti odraz estetike Haustora, samo u drugom mediju od onoga u kojem oni stvaraju. Početna ideja je bio film o tome što ih je oblikovalo da budu to što jesu, kao što su oni oblikovali mene, a onda je fragmentarnost naših susreta i rada, ispunjenog dugim pauzama dovela i do nezamislivog na počeku – ulaska u studio pred kamerama fillma.    

Koja su vaša prva sećanja na bend Haustor i album „Treći svijet“?

Moja najranija sjećanja vezana su uz dva koncerta 1981. koje sam gledao kao četrnaestogodišnjak: u zagrebačkom SKUC-u i na slavnom Biennalu, gdje su nastupili sa Šarlo akrobatom i Gang of Four. To su bili moćni koncerti, ali mene je zapravo najviše uvukla prva ploča. Pjesme poput Pogled u BB, Tko je to, Duhovi, ’60–’65, začudni Crni žbir ili mistično Lice otvorile su mi jedan sasvim novi svijet. Tada mi je to bilo neobično i uzbudljivo, a danas vidim da je to vrhunska umjetnost.

Jasno je da film nije samo o albumu, već o magiji stvaranja. Upravo magijski realizam daje ton dokumentarcu. „Banalan svijet koji je prepoznat kao čudesan“. Kako ste vi to prepoznali baš u stvaralaštvu ovih muzičara i baš ovom albumu?

Nije to, naravno, film samo o albumu Treći svijet. Sama ideja „trećeg svijeta“, shvaćenog kao magija svakodnevice, bila je prisutna i ranije, možda još snažnije na prvom albumu. Taj mi je i danas najzačudniji: nalik dječjoj ploči za odrasle, crno-bijelom kaleidoskopu koji uči odrasle gledati svijet novim očima. „Banalan svijet“ ne doživljavam u negativnom smislu, nego kao život svakodnevice koji sam po sebi ne mora biti banalan. Sve ovisi o vizuri i pristupu stvarima, ali i životu: hoćete li ga oblikovati sami i voditi glavnu riječ ili ćete ga prepustiti sistemu i rutini.

Poreklo imena benda Haustor upućuje na „treći prostor“, a i film istražuje takva mesta u Zagrebu koja su nastajala i nestajala. Šta za vas danas znači „treći prostor“?

Rundek i Sacher odrasli su u različitim dijelovima grada pa im i pojam „haustor“ znači različito. Rundeku je – kao i meni, koji sam odrastao u novogradnjama – to bio dio ispred ulaza u zgradu, natkriven strehom pod kojom smo se skupljali kao klinci, i kad je padala kiša. Tad nisi bio ni doma ni vani. Za Sachera, koji je imao sliku starih austrougarskih zgrada, haustor je drukčiji na početku s ulične strane nego na unutrašnjem dvorišnom dijelu. U oba slučaja radi se o prostoru „između“, ni ovdje ni ondje, i zato mislim da taj naziv benda doista funkcionira kao, kako velite, treći prostor – mjesto susreta, tranzita, mogućnosti spoja tih unutrašnjih i vanjskih svjetova.

„Putovanje uma“ koje vodi do stvaranja i ideja često se dešava iz dosade (recimo, dok je Sacher služio vojsku u Crnoj Gori). Jesmo li danas to izgubili, jer dosada više gotovo da ne postoji i stalno smo „bombardovani“ senzacijama?

To je istina – svijet se jako ubrzao i podražaji nam rade prekovremeno. Dosada je postala gotovo luksuz, a zapravo je važan prostor u kojem se mašta otvara i ideje dolaze same od sebe. Sacher je u vojsci imao to „prazno vrijeme“ koje ga je natjeralo da stvara. Danas kao da bježimo od praznog trenutka, stalno ga zatrpavamo ekranima i informacijama. A upravo iz tih „rupa“ u vremenu, iz tišine i čekanja, često nastane nešto najvrijednije. Kao što su kod nas u vrijeme snimanja filma najbolje stvari nastajale nakon dugih stanki. To nije bio ni nerad, ni lijenost, nego nužna faza jednako važna kao rad.

Rekli ste da „prava umetnost nikada nije zatvorena u jedno vreme“, a Treći svijet je svakako dokaz. Šta je to što sve te pesme i dalje čini tako živim, po vašem mišljenju?

Mislim da njihovu bezvremenu kvalitetu čini upravo to što nisu nastajale da bi „uhvatile trenutak“, nego da bi izrazile unutarnji svijet autora. U vrijeme izlaska često su ih mjerili metrom tadašnjeg konteksta: ima li album pjesmu koja može naslijediti „Djevojke u ljetnim haljinama“, kako se uklapa u ono što su radili drugi bendovi tog doba, kako se uklapa u viziju publike što bi bend trebao radii sljedeće… A to su uvijek pogrešna pitanja, jer svako djelo onda ostaje zarobljeno u ladici svog vremena. Tek kad se maknu te granice i usporedbe, vidi se ono bitno: čistoća i stvarna vrijednost djela.

Ovim filmom pokušali ste da istražite logiku stvaralaštva, između ostalog. Šta ste naučili u studiju i u razgovorima sa ovim umetnicima?

Naučio sam da su u svakom zajedničkom odnosu kompromisi neizbježni, bez obzira radi li se o kreativnom radu ili o privatnim odnosima. Ali kompromis ima smisla samo ako oboje dobiju nešto od njega, ako time postaju bolji umjetnici, ljudi, što god da već jesu. Ako ne, ako je frustracija dominantan osjećaj, treba bježati od toga.

Film takođe prate nove pesme – osim dub verzije Trećeg svijeta, kada i gde ćemo moći da čujemo Probudim?

U filmu, naravno – u tome i jest poanta! (Smijeh.) Da filmskoj publici ponudimo i nešto novo, ekskluzivu, a ne samo ono što već znaju. Osim toga, ovih dana izlazi i trostruki LP soundtrack u izdanju Croatia Recordsa, na kojem će biti i Probudim, zajedno sa svim ostalim novim i starim pjesmama iz filma.

Najzad, rekli ste da film istražuje „kako se othrvati životu na autopilotu i pronaći čaroliju u onome što izgleda obično – to nije bijeg ni autodestrukcija, nego način da se ostane živ“. Uspevate li vi u tome?

Uspijevam tako da stalno tražim nove izazove i nove prostore kroz rad, odnose, putovanja. Važno mi je otrgnuti se rutini i autopilotu, jer oni ubijaju znatiželju. Zato ulazim u nove projekte, a jednako tako volim otkrivati druge zemlje i kulture. Kad osjetim da sam na rubu zasićenja, namjerno se upuštam u nešto novo; bilo da je to radni proces ili boravak negdje drugdje. To mi vraća osjećaj da život nije unaprijed zadan, nego da ga uvijek možeš iznova oblikovati. Podsjeća me da uvijek postoji još nešto izvan onoga što ti se čini zadanim i sudbinskim.

Fotografije: Dominik Vujičić i Albert Ramirez