Najbezbednije mesto na svetu
Kroz priču o odrastanju, tranziciji i svim verzijama sebe ‒ koje je ostavila iza sebe ‒ Sonja Sajzor govori o putovanju ka slobodi da bude ono što jeste

U leto 2019. godine psihoterapeutkinja mi je predložila da odradimo meditaciju. Tokom nje mi je rekla da zamislim sebe na najbezbednijem mestu koje znam. Meditacija je bila neuspešna jer nisam imala odgovor na pitanje koje bi to mesto bilo. To pitanje i činjenica da nisam umela da odgovorim na njega nastavili su da me proganjaju narednih par godina.
Način na koji percipiramo svet oko sebe često je direktna projekcija našeg unutrašnjeg duševnog stanja. Shodno tome, bilo mi je teško da zamislim mesto na kojem se osećam bezbedno jer ne bih opisala sebe kao osobu koja se često osećala bezbedno. Pre bih sebe opisala kao osobu koja se odomaćila u haosu i pripitomila ga poput domaće životinje. Da mi je psihoterapeutkinja rekla da zamislim stresnu situaciju koju mogu bez problema da savladam i da je držim pod kontrolom, mogla bih da nabrojim barem deset. Haos i ja živimo u simbiozi. Međutim, mesto na kojem se osećam stoprocentno bezbedno – moj mozak nije umeo ni da pojmi kako bi to izgledalo.
ENJOY THE RIDE
Ovo mi ima smisla jer sam zbog toga što sam trans navikla na to da ni samo moje telo nije mesto na kojem se osećam bezbedno, već više nešto što tolerišem i sa čime mogu da se izborim kada mi izaziva stres. Način na koji trans osobe često opisuju odnos sa sopstvenim telom jeste da se osećaju „zarobljeno u pogrešnom telu”.
Ja sam život do puberteta pak videla kao jednu vožnju autobusom – ponekad napornu, ali kao nešto što je sastavni deo putovanja ukoliko želim da se maknem sa tačke A do bilo kakve tačke B. Bila sam ubeđena da sam devojčica i očekivala sam da ću odrasti u ženu. Imala sam podugačak spisak žena kojima sam se divila i na koje sam se ugledala: kakva osoba želim da budem, kako želim da izgledam, da se oblačim, čime želim da se bavim, na koji način da predstavljam sebe ostatku sveta.
Svako putovanje je podsetnik da sazrevanje počinje sa smelošću da iskoračimo u nepoznato.
Međutim, kada je usledio pubertet, osetila sam se kao da je autobus umesto da stane na stanici na kojoj želim da izađem, ipak rešio da produži dalje, u potpuno pogrešnom pravcu. Počela sam da primećujem promene na svom telu, u svom glasu i u načinu na koji me svet percipira, koje se nisu poklapale sa smerom u kojem sam ja želela da idem, kao ni sa mojim identitetom, to jest potencijalom koji sam videla u sebi za to kakva osoba mogu i želim da postanem.
To me je na dosta načina obeležilo. Istraumiralo me je i primoralo da posmatram sebe i svoj život kroz prizmu svojih ožiljaka. Retko sam svoj život videla kao skupinu uživanja i lepih sećanja, već češće kao skupinu iscrpnih razdaljina koje moram da pređem, ne nužno čak ni kako bih dostigla određene ciljeve koje želim, već čisto da mogu reći da se krećem.
Ljudi često kažu da poenta putovanja nije destinacija, nego uživanje u samom procesu putovanja. Međutim, kako uživati u putovanju koje nisi izabrala i na koje, kada bi imala izbora, ne bi otišla?
NASTAVAK TEKSTA ČITAJTE NA BURO. SUBSTACK KANALU
Fotografija: Ivana Čutura