Renato Guttuso (1911–1987) je jedan od najcenjenijih italijanskih modernih slikara. Krajem 1930-ih, njegova snažna verzija ekspresionističkog realizma živopisno je prenosila teskobu jedne generacije koja je želela da njena umetnost reflektuje i angažuje se u skladu sa hitnošću savremenog života.
Odbacujući i formalizam apstraktne umetnosti i naturalizam koji su zagovarali članovi krajnje desnice u kulturnom establišmentu fašizma, Renato Guttuso je odigrao ključnu ulogu u oblikovanju stila koji će dominirati italijanskom umetnošću u neposrednom posleratnom periodu.

Saznajte nešto više o ovom umetniku.
Renato Guttuso: Glasnik generacije idealista
Rođen na Siciliji, Renato je počeo da slika još u ranom dobu, uz ohrabrenje svog oca, posvećenog socijaliste.
Njegova prva dela kasnih 1920-ih otkrivaju uticaj tada dominantnog stila Novecento, koji je fašistički režim favorizovao zbog njegove sposobnosti da istovremeno prihvati modernost i prizove tradiciju.


Međutim, nakon preseljenja u Rim 1937. godine, pridružio se grupi Corrente, koja je težila stvaranju umetnosti oslobođene retoričkih prizvuka i zauzela sve kritičniji stav prema Mussolinijevom slabom režimu.

Godine 1944. Guttuso je učestvovao u Otpornom pokretu, a u posleratnom periodu njegova dela su naišla na naklonost Italijanske komunističke partije (PCI), koja je prezirala percipirani elitizam apstraktne umetnosti.
Čvrsto „narodna“, njegova umetnost nastavila je da bude hronika italijanskog često burnog političkog života i promenljivog društvenog pejzaža više od četrdeset godina.

Među Guttusovim najtrajnijim temama bili su pejzaži i stanovnici južne Italije, čija se vitalnost slavila u delima koja su koristila bogatu i živopisnu paletu, reflektujući intenzivne boje njegove rodne Sicilije.


Guttuso je slikao u vreme kada je Caravaggio ponovo otkrivan. Takođe, očigledno ima mnogo zajedničkog sa neorealističkim filmskim stvaraocima kao što su Rossellini i Visconti, jer je, nakon poraza kulture fašizma, Italija žudela za čvrstim, opipljivim: stvarnim.
Daleko od toga da je zatvorena u „ideološki mehur“, njegova umetnost je prostrana, komična i voli život moderne Italije. Puna je radosti komunizma, italijanskog tipa.



Njegove kompozicije odišu emotivnom snagom koja često proizlazi iz kontrasta boja i oblika, stvarajući osećaj simultanog mira i nemira.
Renato Gattuso koristi boju kao nosioca psihološke dubine, gde nijanse nisu samo vizuelni elementi, već izražavaju složene emotivne tokove i introspektivne trenutke. Njegova platna često balansiraju između figurativnog i apstraktnog, ostavljajući posmatraču prostor za interpretaciju i emocionalnu rezonancu.

Središnji element Gattusove poetike jeste dinamika pokreta i forme. Njegovi oblici deluju kao da su u stalnom prelasku između unutrašnje kontemplacije i spoljnog uticaja sveta, što stvara osećaj fluidnosti i promenljivosti. Perspektiva kod njega nije striktno geometrijska, već subjektivna i emotivno obojena, što omogućava posmatraču da doživi prostor ne kao fizičku realnost, već kao subjektivno iskustvo. Takav pristup naglašava introspektivni karakter njegovog stvaralaštva i podseća na klasičnu italijansku tradiciju, ali u modernoj, ličnoj interpretaciji.

Osim formalnih osobina, Gattusova umetnost karakteriše refleksija o ljudskom stanju i prolaznosti. Njegova dela često evociraju osećaj nostalgije i tihe kontemplacije, a kroz slojeve boje i teksture prenosi iskustvo vremena i sećanja.

Posmatrač je pozvan da uđe u unutrašnji svet prikazan na platnu, da oseti njegovu emocionalnu rezonancu i poveže se sa univerzalnim temama introspektivne refleksije i identiteta. Na taj način Renato Gattuso gradi umetnički dijalog koji je istovremeno intiman i univerzalan, naglašavajući poetsku moć slike kao sredstva samospoznaje.

Kao što je istakao istoričar umetnosti Maurizio Calvesi, njegove slike gore „vatrom Etnе, tirkizom Tirenskog mora, zelenilom guštera i uvrnute vegetacije, i žutom narandži i sumpora“.






