Dva tjedna gledanja samo u svoj život

11.02.2022.
RECOMMENDED

https://buro247.rs/wp-content/uploads/2022/02/ivachucover.jpg

Imala sam prijateljicu koja je govorila da samo psihopate mogu živjeti sa čokoladom pod istim krovom i ne pojesti ju.

Pod mojim krovom, vazda ima najfinijih čokolada. Bivaju netaknute dok mi ne dođu gosti.

Ja u istom prostoru teško živim sa grickalicama. Chips je moj guilty pleasure.

Pa svaki put kad odlučim krenuti putem neke redukcije u ishrani, kupim minimum pet vrećica chipsa da stoje u kući, pa na taj način treniram svoju volju i odlučnost.

Znam da su tu, ali ih ne diram.

To je čisti mazohizam, kažu mi prijatelji.

Ja volim tako.

Unazad godinu dana, mozak mi je zapekao od autocenzure.

Ne pišem, a pisanje mi je terapija.

https://buro247.rs/wp-content/uploads/2022/02/1644587861115153.jpg

Ne izražavam se pisanom rječju, svoje stavove ne tipkam, a i najbenignije izražavanje na internetu upakiravam u celofane, plašeći se napada, koji se danas u online prostoru rađaju kao voćke poslije kiše.

Ti su online napadi postali normalizirani, pa čak i očekivani ukoliko bilo tko kaže nešto što se ne uklapa u mainstream propagandu.

A ja umjesto propagande samo želim piti svoju ašvagandu, biti u miru i čuvati nerve.

I tako, već godinu i jače, svakodnevno konzumiram sijaset tuđeg mišljenja, dok svoje držim za sebe i piće s prijateljima.

Živim misaonu i kolumističku cenzuru i stagnaciju, vazda misleći šta će reći Kurta i Murta ako se izrazim. I ta briga o tuđem online mišljenju, postala mi je poput nanogice.

Poput utega na nozi koji onemogućava lagano kretanje životom.

A davno je moja Bepa rekla da se neiskorišten potencijal s vremenom transformira u bol.

Januar je, kao i svaki januar, umjesto trideset i jednu, trajao poput “Male nevjeste”, cca dvije hiljade epizoda.

A moj neiskorišten potencijal dosegao je neizdrživu bol, iako mi je prag tolerancije na istu zaista zavidno visok.

Jednog utorka ujutro, pred kraj januara, unosila sam u svoj organizam prvi kofein, dok mi je s gramofona dolazio Ray Charles.

Bilo je to jedno mirno jutro u mom mirisnom prostoru. Bilo je i toliko stvari za osjećati zahvalnost, a ja opet nisam bila sasvim dobro.

Uronila sam u sebe, postavila si nekoliko pitanja, dala i odgovore, pa donijela odluku.

Izvršit ću eksperiment. Dva tjedna bez konzumacije društvenih mreža. Bez ijedne. Poglavito bez Instagrama, jer se samo njime na dnevnoj bazi bavim značajno više nego je potrebno.

Facebook, Twitter i ostalo svakako upražnjavam rijetko.

Dva tjedna živjet ću i gledati samo svoj život, nemajući nikakav upliv u tuđe.

Razmišljala sam hoću li deaktivirati svoj Instagram profil i obrisati aplikaciju.

To bi bilo najjednostavnije, zaključila sam.

Pa odlučila da ipak neću ići lakšim putem, nego ću primjeniti onu moju “chips” metodu.

Neka je on meni tu, ali ja njemu neću.

Profil nisam deaktivirala, niti sam obrisala aplikaciju. Samo sam ju premjestila na drugo mjesto. Da mi se ne dogodi da prst po navici krene kliknuti na nju.

https://buro247.rs/wp-content/uploads/2022/02/1644587872264648.jpghttps://buro247.rs/wp-content/uploads/2022/02/1644587852926575.jpghttps://buro247.rs/wp-content/uploads/2022/02/1644587974165298.jpg

Ne uspoređujem se, dakle ne treba mi ništa

Još jedna zanimljivost je da u ova dva tjedna nisam ni jednog trenutka pomislila da mi nešto novo treba. Nije mi trebao novi kaput, niti nova torba. O cipelama da ne govorim.

Ništa mi novo nije trebalo, jer nikog osim sebe nisam gledala. Imala sam samo svoj život.

Ne gledajući nijedan tuđi i ne uspoređujući se s drugima, što je također ljudska, ali i đavolja rabota, za moj život je sve što imam bilo i više nego dovoljno.

Sjetila sam se svoje Tamare koja nerijetko kaže da je zadovoljan čovjek najveća prijetnja konzumerističkom društvu.

Jeste, prijateljice moja, jeste!

Čišćenje, odmašćivanje, odzračivanje

Tamo onog ljeta kad smo surađivali na zajedničkom projektu, Saša, Marko i ja smo se u istom taxiju kretali do točke b. Ponedjeljak jutro. Svatko na svom telefonu šiba odgovore na mailove. Kao da se utrkujemo tko će u što kraćem roku odgovoriti na što više.

Nitko ništa ne govori, osim što se izusti poneki uzdah. U jednom trenutku, vozač u svojim pedesetim kaže: “Au brate mili, pa vama će mozak da pukne od toliko informacija. Pa znate li vi, bre, koliko podataka u glavu primite iz tog telefona svaki dan?!”

Nasmijali smo se i rekli da znamo.

Naravno da znamo.

Po onom mom mozgu, gore spomenutom, koji je bio zapekao, kao da je netko posuo snažan odmašćivač. Kao rerna poslije kvalitetnog ribanja, zablistao mi je misaoni proces. Dva tjedna nisam primila nikakvu informaciju osim one koju sam svjesno guglajući tražila.

Imala sam samo svoj život, komunikaciju sa malo svojih prijatelja i samo svoju obiteljsku priču.

Ništa osim toga.

Glava mi se odzračila poput radijatora koje nam je onomad pred zimu majstor dolazio odzračiti, da nas bolje griju.

Na koncu, ta je moja odzračena i odmašćena glava napokon, poslije toliko duge kolumnističke pauze, napisala i cijeli ovaj tekst.

Sada pomjeram kamen pod kojim sam ovih dana živjela i vraćam se mrežama.

Ima tamo poželjenih ljudi.

A vraćam im se regenerirana i bogatija za nekoliko spoznaja.

Svjesna da, za sjaj svoje rerne trebam pomno birati kakav sadržaj u nju stavljam.

A kad se moja rerna opet zaprlja, nakon ovog eksperimenta znam šta je dobar odmašćivač!

Saznaj više:
Povezani članci: