U ljeto dvije i šesnaeste iz San Francisca u Beograd stigla je V, sestrina prijateljica bugarskih korjena koja je zbog više od pola života provedenog u Obećanoj Zemlji već i postala Amerikanka ali s ogromnom ljubavi za limene instrumente i sve što Balkan ima za ponuditi.
V, sjajna žena iz ‘83.godine, direktorica je strateških partnerstva u jednoj tehnološkoj firmi u Silicijskoj dolini.
Te beogradske ljetne večeri, moja Nina, V. i ja pretresale smo život i odnose koje živimo.
U to doba, Nina ima svog partnera, ja sam svog iz suživota friško otpratila, a V. neumorno obilazi Tinder dejtove.
Možda bi mi trebalo biti neugodno priznati, ali tada prvi put saznajem kako Tinder zapravo radi.
Objašnjava mi V. princip. Swipe lijevo, swipe desno, ako se dogodi match, može se dogoditi i konverzacija.
I događalo joj se da u jednom danu nakon posla, nekoliko matchova i razmijenjenih šturih rečenica odlazi na po pet prvih susreta. Nekad se prvi razvio do drugog, nekad se razvio samo do razmjene tjelesnih sokova, a nekad je na prvom sve i ostalo.
Na našim područjima u to doba, Tinder je, barem po mojim spoznajama, koristio neznatan broj ljudi. I tvrdila sam kako je naš mentalitet drugačiji i da kod nas online dating kao koncept neće zaživjeti. Vjerovala sam da ako mi i poslove sklapamo u kafanama, da je mala vjerojatnost da se van nje, u nekom virtualnom prostoru, mogu inicirati veze.
Nikad nisam bila vizionar, pa ni tad.
U proljeće ove čudne tekuće godine, kad smo cvjetanje cvijeća i drveća gledali, ako smo sretnici, sa svojih terasa, a najčešće kroz prozor životnog prostora, u jeku izolacije i vandrednog stanja, počela sam se pitati gdje se ljudi danas upoznaju.
Obzirom na moje neiskustvo u sektoru online datinga, tih sam se dana upustila u maratonsko gledanje i igranih i dokumentarnih filmova na navedenu temu, pa sam se potom o istoj informirala i kod poznanica i prijateljica čija su iskustva impozantnija nego moja.
Jesu li se upoznavanja i kod nas zaista preselila u online svijet?
Moja prijateljica T, žena čijem se mentalnom sklopu uvijek iznova oduševljavam i koja u godini dana živi na nekoliko lokacija po svijetu, rekla mi je kako joj je upravo Tinder omogućavao da na raznim krajevima svijeta pronalazi muškarce iz udobnosti svoja četiri zida.
Kao i kod V. s početka priče, i njena su iskustva nekad završavala iste večeri, nekad nakon te večeri, a neka u prijateljskoj formi traju i danas.
Pričala sam potom sa svojim gay prijateljima, koji su dating aplikacije počeli koristiti značajno ranije u odnosu na straight populaciju.
I neovisno o sexualnom opredjeljenju i iskustvima koja su imali, svi moji sugovornici su se složili oko jednog.
Ideja da postoji toliko riba u online moru, nerijetko stvara nestrpljivost za dublje upoznavanje jedne osobe.
I nisam ja neka endemska vrsta, niti sam otporna na ovisničke aplikacije modernog dejtinga, samo sam jedna od sve rjeđih koja ih (još) ne koristi i čije su dejting priče dio doba koje rapidno pada u zaborav.
Upravo zato mogu vrlo lako povući paralelu između svojih dosadašnjih iskustava i iskustava mojih prijatelja koji su se okušali u ovoj novoj sceni. I sve više bivaju uvučeni u taj novi svijet, u kojem drugi, a i oni sami postaju lako potrošna i zamjenjiva roba.
Smatram kako je sve to jedan vrlo nezdrav i uvjetno rečeno, opasan princip ako ne osvijestimo različitosti i ne odlučimo nekad usporiti, pa nekad svjesno ne otvoriti aplikaciju i na sljedećem offline eventu prići šarmantnoj osobi preko puta našeg stola, bez straha od odbijanja i bez ideje “ako neće on/ona, na stotine drugih su u telefonu, na samo jedan klik udaljenosti”.
Za zdravu glavu, zdravu dozu samopoštovanja i zdrave odnose, sve je uvijek stvar balansa!
A sestrina prijateljica V. s početka priče se u jednom trenutku umorila od svajpanja, upoznala muškarca na offline žuru, dala mu priliku, strpljivo ga upoznavala i evo ih sad, žive dobro i sretno!
