Dok sam bila mala, Djed Mraz nikad nije došao u našu kuću.
Mislila sam da on posjećuje kuće samo one djece koju krajem decembra gledamo na TV ekranu.
Kod onih što mirno sjede uz kamin, obučeni u lijepe pidžame i imaju mamu i tatu koji na božićnom ručku jedno s drugim razmijenjuju osmijeh Mona Lize.
U mojoj se kući vazda netko slao u quratz.
Ljubav nije imala ništa s tim.
To je bio organski narativ.
Mislim da tih devedestih Djed Mraz nije dolazio ni mojim vršnjacima. Nikad nisam čula da je netko u školi rekao da mu je bio Deda za Božić.
Nama su za Božić dolazile babe sa sarmama i janjci koji su na krompiru pajkili. Tako su odrasli govorili kad bi me tjerali da jedem meso.
Meni je Deda počeo dolaziti kad sam odrasla.
I nije mi stigao sa Sjevernog pola,
gdje sam u djetinjstvu mislila da živi.
Stigao mi je sa Zapada.
Mislim da je kasnije sa sobom donijeo i ovu pretjeranu političku korektnost.
…
U moju je kuću uvijek dolazio sveti Nikola.
Svake noći petog u decembru, za svetog sam Nikolu znala satima glancati čizmicu.
Misleći, moram ga impresionirati kad dođe na prozor.
I uspjevalo mi je.
Nikola me zaista voli, bila sam uvjerena!
Uvijek mi donese baš ono što želim!
Mama je govorila da je to zato jer sam cijele godine bila dobra i naravno, jer sam sjajno očistila čizmicu.
Svake subote, ne samo u decembru, nego cijele božje godine, mama bi mi u hodnik stavljala lavor pun vode, spužvice, krpice, kremice i sve naše do petka nošene cipele.
Pa sam čistila tatine četrdeset i neke, maminu tridesetdevetku i Ninine i svoje. Ne znam koje smo brojeve nas dvije nosile.
To se tada mijenjalo kao cijene goriva danas.
Često sam i ja žarko željela poslati mamu u quratz zbog tog lavora i svakosubotnjeg čiščenja.
Ali jedno su želje, drugo mogućnosti! – znali su govoriti autoriteti.
Nikad mater nigdje nisam smjela poslati, nego Ive, sjedi i glancaj!
A ona je, kad bi sa te male face pročitala da mi je pun q, uvijek govorila – cipela mora biti čista, zapamti! A i to ti je vježba za svetog Nikolu.
Puno godina kasnije, upoznala sam jednog Nikolu. Nije sveti. Ali mi je došao u godini u kojoj mi je svetinja u kontekstu mira duboko trebala.
U početku sam mislila da će taj odnos biti zimnica.
Nekoliko večera, tri, četiri posjeta kinu i kazalištu, iks na entu ispijenih butelja, par intimnih kontakata i s proljećem arriverderci, bila je moj računica.
Međutim, matematika mi nikad nije išla, a čini se i da je konzervans u toj zimnici bio baš dobar, pa Nikola traje i danas, toliko godina kasnije. Pu pu, da ne ureknem.
Nikola, rođen u znaku djevice, opsjednut je čišćenjem svega. Cipela posebno.
Svako me malo pita kako mogu izaći iz kuće bez da sam svoje takla krpom i kremom.
Često vidim da mu oko i vrijednosni sistem vrijeđa moja neuglancana cipela.
A ne zna Nikola da je moj astro znak tvrdoglav i buntovan i kako me mater godinama svake subote gnjavila s onim plavim lavorom i žutim spužvicama.
Cipele danas ne čistim. Nikad.
Eventualno ih prebrišem tako što stanem na jednu nogu, pa prednji dio cipele protljam o stražnji dio hlača.
Tamo na području lista, tako taj dio ljudi zovu.
Cipele su mi sasvim čiste samo onda kad su nove.
Ni poklone mi više ne donosi sveti Nikola.
Za Božić babe ne motaju sarme.
Možda sada motaju svetom Petru, obje su kod njega odselile.
Janjac ne spava na onom velikom krompiru u crnoj tepsiji kao onomad.
I više nitko nikog ne šalje u q.
Prazničnu tradiciju s kojom sam odrasla pokušavala sam održavati do ove godine, iako su svi njeni tvorci odavno otišli s ovog svijeta.
Godinama sam prepisivala mamine rutine, po istim receptima pokušavala napraviti trpezu, u isto vrijeme u koje je ona to radila trudila sam se organizirati obiteljsku večeru, bor sam kitila njenim ukrasima i uz ni blizu dobru sarmu kao onomad praznike sam provodila tužna i sjetna.
Godine pokušavanja da živim i praznujem po tradiciji predaka dovele su do toga da mi se kvalitetno smuče ti dani u godini.
Ta, duboko u mene usađena, opsesivna ideja da trebam poštovati i klonirati godinama građene tuđe običaje, dugo me “progonila”.
A ove mi je godine dopizdilo!
I provela sam prve praznike, nakon skoro sedam godina po svom.
Stvarajući samo svoju tradiciju.
S prljavim cipelama, bez sarme i janjca, a s brancinom i buratom. Bez ičega što su umrli govorili da treba i sa svim što je meni živoj važno.
I hvala mami, babama i svim precima za tradicije koju su postavili.
Napokon je došlo vrijeme da se njihovih sjetim dok gradim samo svoje.
Hvala im za sve.
Za mene je sloboda život po mom!
