Između čežnje i straha: Teodora Došen o zajednici i prostoru koji stvaraju

Gde se kriju granice našeg unutrašnjeg sveta i koliko smo zaista spremni da ih proširimo? U vremenu kada svakodnevicu merimo brojem obaveza, informacija i digitalnih kontakata, često zaboravljamo ono najvažnije, kako da budemo prisutni u sopstvenom životu. Da li je moguće usporiti, skinuti oklope koje godinama pažljivo gradimo i ponovo otkriti delove sebe koje smo usput negde potisnuli ili zaboravili?

Razumevanje sopstvenih kočnica i traganje za autentičnom bliskošću postali su ključni izazovi savremenog čoveka, a odgovori nas neretko vode na mesta koja od nas traže hrabrost da budemo ranjivi.

Naša sagovornica je Teodora Došen, direktorka programa Ada Divine Awakening, jedinstvenog koncepta ličnog razvoja koji kroz spoj edukacije, umetnosti i zajedništva već godinama privlači veliku pažnju u regionu. I dok ovaj program, kao i svaki koncept koji se bavi dubokim unutrašnjim transformacijama, prirodno budi radoznalost, ali i različita preispitivanja i skepticizam javnosti, mi sa Teodorom otvaramo vrata iskrenog dijaloga.

Razgovaramo o tome kako izgleda prelazak sa izolovane Ade Bojane u urbanu beogradsku džunglu, na koji način Haka ples budi našu životnu snagu i kako da prepoznamo emotivne blokade koje nam ne daju da volimo slobodno i živimo svesno.

Kako inače objašnjavate osobi šta je zapravo Ada Divine Awakening, nekome ko nikada nije bio na ovakvom događaju?

Ako bih je opisivala kao događaj, onda bih rekla da je ADA prije svega program za lični razvoj, ali ne u formi klasičnog festivala, niti retreat-a u tradicionalnom značenju. Ona je spoj edukacije, istraživanja, umjetnosti, muzike, emocija i zajedništva. Tokom šest dana na ADA, svakog septembra, okupljeni prolaze kroz radionice, predavanja, ceremonije, koncerte, razgovore, razmjene i iskustva koja ih često podsjete na dijelove sebe koje su usput negdje potisnuli ili zaboravili.

Ali iskrena da budem, kako godine prolaze, sve manje mislim o ADA kao o događaju. Sve više je doživljavam kao iskustvo koje se nastavlja dugo nakon što se završi.

Ako bih je opisivala kao osjećaj, onda bi to bila pripadnost. Na ADA niko ne mora da bude nešto više od onoga što već jeste. Dovoljno je da postoji iskrena zahvalnost za dar života koji nam je svima poklonjen na čuvanje i podjednaka radoznalost za otkrivanje njegovih čari, koje nam često promiču ispred nosa.

Na ovakva mjesta nikada ne dolazimo prazni – donosimo sa sobom svoje životne okolnosti, pitanja, čežnje, radosti i izazove. Zato se ADA svakome otkriva na jedinstven način, često upravo kroz ono što mu je u tom trenutku najpotrebnije da vidi, osjeti ili razumije.

A ako bih je opisivala u jednoj rečenici – rekla bih da je ADA povratak kući

ADA je svoje korene pustila u specifičnu, pomalo izolovanu energiju Ade Bojane. Kako je došlo do odluke da se program donese na Adu Ciganliju i koliko je izazovno preneti tu specifičnu energiju u beogradsku urbanu sredinu?

Ada Bojana je još uvijek jedan od rijetkih, neotkrivenih dragulja ne samo Balkana, nego i Evrope. Razigrana, senzualna, podržavajuća i pomalo utopijska lokacija, koja i danas nosi duh slobode

Upravo zato nikada ne pokušavamo da repliciramo njenu energiju na drugim mjestima. Ono što ADA čini onime što jeste nije samo lokacija, niti program – to je zajednica ljudi koja se godinama okuplja oko istih vrijednosti, pitanja i traganja. Ona je glavni sastojak koji putuje sa nama gdje god odemo, a ono što iznova stvara osjećaj prepoznatljivosti jeste kvalitet prisustva, otvorenosti i međusobne povezanosti koji ljudi zajedno grade.

Do sada u Beograd uglavnom donosili muzički segment ADA iskustva. Ovo će biti prvi put da čitav jedan dan posvećujemo uranjajućim radionicama – i nije slučajno da to otvaramo upravo Hakom.

Iako je mnogi poznaju kao ratnički ples, Haka je mnogo više od toga – ona je praksa prisutnosti, zajedništva, integriteta i povezanosti sa vlastitom životnom snagom. Čini mi se da su upravo to kvaliteti koji su danas potrebni ljudima koji žive u velikim gradovima.

I možda je baš zato sada trenutak pravi. Jer nekada je dovoljno da se, usred grada koji dobro poznajemo, sretnemo sa sobom na jedan novi način.

Danas smo povezaniji nego ikad preko mreža, ali čini se da smo nikad usamljeniji. Vaš program na Adi, ako mogu tako reći odnosi ljude u neku izvan realnost? Da li je to neophodno u današnjem prezasićenom svetu?

Čini mi se da smo kao kolektiv poletjeli u neprekidnoj jurnjavi za sljedećim informacijama i stimulacijama, a sada se, pomalo u rikverc, vraćamo iskustvima koja nas podsjećaju na jednu od iskonskih draži ovodimenzionalnog postojanja – a to je prisustvo.

Tu se krije jedan od velikih paradoksa našeg vremena. Nekada je bilo sasvim normalno dijeliti sa nekim prostor sat vremena bez telefona, dok danas to nazivamo praksom svjesnosti. Nikada nismo imali više mogućnosti da budemo u kontaktu, a čini se da nam je sve teže da budemo u odnosu. Upravo u tom prostoru između kontakta i pripadnosti nastaje usamljenost.

Zato ADA nikada nisam doživljavala kao bijeg od realnosti. Mislim da smo se od nje udaljili mnogo prije nego što smo zakoračili na ostrvo. Kada neko provede dan bez potrebe da bude produktivan ili dostupan svima, kada osjeti svoje tijelo i bude viđen bez potrebe da nešto dokazuje – to mi djeluje kao povratak nečemu veoma prirodnom i zapisanom u našem ljudskom kodu.

Kroz ADA program vježbamo kako da svoju svakodnevicu učinimo svjesnijom, bogatijom i ljepšom, noseći sa sobom praktična znanja i alate koje možemo integrisati u život nakon povratka

Na taj način postajemo istinskiji ljudi, prisutniji partneri, pažljiviji roditelji, predaniji kolege i odgovorniji članovi šire zajednice kojoj pripadamo. Jer vrijednost iskustva ne mjeri se time koliko nas je udaljilo od svakodnevice, već koliko nam je pomoglo da joj se vratimo na autentičniji način. A to je upravo ono čemu na ADA težimo.

Da li veruješ u deljenje energije online ili nam je živi kontakt apsolutno neophodan? Naš čitalac je sigurno umoran od svakodnevnih obaveza, uzeo telefon da razbistri um, pa šta bi bio tvoj lični, kratak vodič za reset?

Kroz ADA smo duboko naklonjeni živim susretima, jer upravo u njima najjasnije osjećamo moć prisustva i zajedničkog prostora. Ipak, vjerujem da energija može da se prenese i online – svi imamo iskustvo da nas je nekada dotakla nečija riječ, glas, fotografija ili poruka osobe koju nikada nismo upoznali. Mnogim ljudima je online prostor i po prvi put omogućio pristup znanju, zajednicama i razgovorima do kojih možda nikada ne bi došli u svom neposrednom okruženju. 

Ali vjerujem da postoje slojevi iskustva koje je nemoguće digitalizovati. Postoji određena dubina koja nastaje tek kada sa nekim dijelimo isti fizički prostor i tišinu u njemu. Vjerujem da upravo zbog toga danas toliko ljudi osjeća usamljenost – ne zato što nam nedostaje kontakt, nego zato što nam nedostaje ono što volim da nazovem „sočnošću života”. Onaj neopisivi kvalitet koji nastaje kada smo kompletno prisutni sa sobom i sa drugima – fizički, duhovno, emotivno, kognitivno i energetski, sve u istom dahu.

Što se mog ličnog vodiča tiče, baš me često nasmije pomisao da u potrazi za reset-om posežemo za telefonom, jer me poziva na zapitanost:

Da li nam je zaista potreban telefon da bismo razbistrili um ili ga ponekad uzimamo upravo zato da ne bismo čuli ono što se u njemu već nalazi

Kada osjetim da mi je svega previše, trudim se da sebi ne dodajem još stimulacije i da ne posežem za novim informacijama, nego za tišinom i molitvom. Tada biram svjesnu povezanost sa Bogom, kojoj predajem klupko uzavrlih misli i osjećanja, dajući im prostor da se, kroz milost, saosjećanje, zahvalnost i poniznost, „sami” razmrse.

Ljudi često zaziru od termina ‘rad na intimnosti’, zamišljajući da odmah moraju da dele svoje traume sa nepoznatima. Ako ovog juna kod vas dođe neko ko je radoznao, ali potpuno zatvoren i rezervisan, kako tačno izgleda njegov prvi kontakt sa programom?

Mislim da je prije svega važno reći da veoma pažljivo promišljamo kakve programe donosimo na različite lokacije i u različite kontekste. Ono što ima smisla na Adi Bojani, koja je tokom naših događaja izuzetno podržavajuće i zaštićeno okruženje za dubok unutrašnji rad, ne mora nužno biti isti prvi korak za ljude koji nam se pridružuju u srcu jednog velikog grada.

Upravo zato nije slučajno što u Beograd donosimo Haku. Ona nije praksa koja od čovjeka traži da odmah zaroni u svoje rane. Mnogo češće ga poziva da se susretne sa svojom snagom – kroz dah, glas, pokret i zajedništvo, podsjećajući nas na potencijale koje često zaboravljamo da nosimo u sebi.

Māori Haka govori jezikom koji čovjek prepoznaje mnogo prije nego što ga racionalno razumije. Ona nosi snagu predaka i glas zajednice – a balkanski duh dobro poznaje tu vatru, kroz epske pjesme, legende, kolektivno pamćenje i pretke koji su znali stajati čvrsto iza onoga što vole i čuvaju. U oba ta svijeta živi ista svijest: da snaga pojedinca nikada nije odvojena od zajednice iz koje dolazi.

Neko ko dođe radoznao, ali zatvoren, ne mora da govori o sebi niti da dijeli svoje traume. Dovoljno je da bude prisutan, da udahne, da osjeti svoje tijelo i da, korak po korak, dozvoli sebi da se susretne sa dijelom vlastite snage koji je možda dugo bio utišan.

Kroz program otvarate teme svesnih odnosa i oslobođene seksualnosti, što je kod nas i dalje ozbiljan tabu. Posmatrajući učesnike do sada, šta biste rekli, u čemu smo mi na ovim prostorima emotivno najviše blokirani?

Kada govorimo o svjesnim odnosima ili oslobođenoj seksualnosti, važno je te pojmove pažljivo definisati. Kroz ADA ne pristupamo seksualnosti kao nečemu što treba „osloboditi” u smislu odsustva granica ili odgovornosti. Govorimo o otjelotvorenoj seksualnosti koja ne živi iz stida, nesvjesnih obrazaca i naslijeđenih uvjerenja koje možda nikada nismo ni preispitali – o odnosu sa sopstvenim tijelom, željom, granicama i istinom koji može postati zreliji, prisutniji i istinitiji.

Ova tema je univerzalna, samo se u različitim sredinama drugačije maskira. Negdje se o njoj govori glasnije, ali ne nužno svjesnije. Negdje se o njoj ćuti, ali ona svejedno oblikuje odnose, zajednice i način na koji ljudi doživljavaju sebe.

Na ovim prostorima postoji mnogo topline, strasti i emocionalne dubine – ali i mnogo generacijskog bola.

Učili smo da budemo jaki, da prećutimo i da se ne razotkrivamo previše. Ljubav se miješala sa kontrolom, bliskost sa posjedovanjem, a seksualnost sa stidom.

Zato mi se čini da smo emotivno najviše blokirani u sposobnosti da budemo istovremeno bliski i slobodni. Da volimo bez kontrole, da želimo bez stida, da budemo ranjivi bez osjećaja da time gubimo dostojanstvo. Mislim da smo veoma gladni takve bliskosti, a istovremeno veoma uplašeni od nje – i možda se upravo tu nalazi najveća blokada,  u prostoru između čežnje da budemo viđeni i straha od toga šta će se desiti ako nas neko zaista vidi.

Festival počiva na tri ‘eliksira’:  zahvalnosti, ranjivosti i intimnosti. Otkako ste na čelu ove priče, koji od ta tri principa je vama lično predstavljao najveći izazov da ga zaista primenite i živite u sopstvenom životu?

Ranjivost, bez dileme.

ADA je ušla u moj život na način koji mi je okrenuo i unutrašnji svijet i opipljivu realnost naglavačke.

Postala je ogledalo u kojem sam se susrela sa novom vrstom odgovornosti, povjerenjem, granicama i pitanjem koliko poniznosti je potrebno da shvatiš da nešto tako živo i veliko nikada ne nosi jedan čovjek sam.

ADA je postojala prije mog dolaska, i njen duh su gradili ljudi koji su joj utisnuli temelje mnogo prije nego što sam postala dio njenog svakodnevnog stvaranja. Zato kada govorim o svom iskustvu, govorim iz mjesta duboke zahvalnosti što sam imala priliku da uđem u polje koje su mnogi prije mene već počeli da sanjaju, žive i grade.

Dugo sam nosila uvjerenje da je kontrola ogledalo snage – a onda me je ADA podsjetila da se istinska snaga rađa iz fleksibilnosti, povjerenja i tima koji zajedno drži iskustvo mnogo veće od bilo koga od nas pojedinačno. Naučila me je da ranjivost nije suprotnost odgovornosti, već jedan od njenih najdubljih oblika.

Istovremeno, osvijestite i koliko je sve to moguće samo zato što postoji čitav krug ljudi koji tu priču podržava – tim, facilitatori, umjetnici, partneri, prijatelji, zajednica i posjetioci koji se iz godine u godinu vraćaju, šire njene vrijednosti i svojim prisustvom i energijom čine da ADA nastavi da živi.

Zato mi je ranjivost bila najveći izazov i smatram da je upravo u tome najveći dar koji mi je ADA donijela. Naučila me je da ranjivost nije suprotnost odgovornosti, već jedan od njenih najdubljih oblika.

I pokazala mi je da ljudi ne traže savršene nas ispred sebe, već dovoljno iskrene da ne glumimo nedodirljivost

Kroz ADA sam shvatila da ranjivost nije slabost, nego vrata kroz koja prolazi istina. Ona me podsjeća da ne moram stalno biti dovršena da bih bila vrijedna ljubavi, pripadanja ili poštovanja. Da mogu biti u procesu, učenju, otvaranju i nesigurnosti, i da upravo tamo često nastaju najdublji susreti.

Zato bih rekla da me je ADA najviše naučila da živim ono što pozivamo naše posjetioce da iskuse. Da se ne sakrijem iza uloge ili odgovornosti, već da dozvolim sebi da budem dotaknuta istim poljem koje zajedno kreiramo za druge – svako iz svog mjesta, svojim darom, svojim prisustvom i svojim dijelom vjere u ono što ADA jeste.

I danas, kada kažem da je ADA povratak kući, to ne govorim samo iz perspektive nekoga ko učestvuje u njenom građenju. Govorim kao neko kome je ona mnogo puta pokazala put nazad do sopstvene svrhe, ali i kao neko ko duboko zna da se takve kuće nikada ne grade same. Grade ih svi oni koji su u njih utkali svoje srce – otkrila je Teodora Došen.

Pitanja ličnog rasta, intimnosti i rada na sopstvenim blokadama u našem društvu još uvek hodaju po tankoj liniji između tabua i stvarne potrebe. Dok kritičari ukazuju na oprez kada su u pitanju intenzivni psihološki i energetski formati, a sumnje i rezervisani stavovi javnosti podsećaju na važnost profesionalne odgovornosti, iskustva onih koji u ovim programima pronalaze odgovore govore o dubokoj gladi modernog čoveka za autentičnim kontaktom.

Jasno je da ne postoje instant rešenja za unutrašnje nemire, niti magične formule koje preko noći brišu generacijske tradicije prećutkivanja. Ipak, potraga za sopstvenim glasom, bio on pokrenut u tišini rečnog ostrva ili usred gradske vreve, ostaje duboko individualna stvar. Možda ključ i nije u potpunom razumevanju svakog koncepta sa strane, već u spremnosti da se, sa svim svojim štitovima i sumnjama, makar zapitamo: čega se to zapravo plašimo ako dozvolimo sebi da budemo istinski viđeni?