Kad sineasti pišu: 5 knjiga poznatih filmskih reditelja (koje zapravo vredi pročitati)

autor Isidora Mitri
Knjige filmskih reditelja 2026

Rediteljima obično verujemo kada nam obećaju dobru priču na velikom platnu. Nešto je teže osloniti se njih kada nas zamole da ugasimo ekran i otvorimo knjigu. Uostalom, činjenica da neko ume da režira film ne mora nužno da znači da ume da napiše roman, baš kao što književni talenat ne garantuje da će pisac znati šta da radi sa književnom adaptacijom svog dela. Knjige filmskih reditelja i prelazak iz jednog medija u drugi otkriva koliko je njihov autorski izraz zapravo dosledan.

Pa ipak, književnost i film imaju mnogo više zajedničkog od činjenice da oba medija pripovedaju priče. Način na koji se gradi lik, određuje ritam, bira perspektiva ili prećutkuje informacija podjednako je važan na stranici i na filmskom platnu. Razlika je, između ostalog, u sredstvima kojima se autor služi da bi postigao određeni efekat. Sorentinovi književni junaci podjednako su groteskni i fascinantni kao oni iz njegovih filmova, dok Bergman i na papiru neumorno istražuje složene porodične odnose. Drugi, poput Vima Vendersa, pisanjem otkrivaju način na koji razmišljaju o slikama, a Verner Hercog pokazuje da stvarnost ponekad može da bude neobičnija od bilo kojeg filmskog scenarija.

Knjige filmskih reditelja 2026 1
Kadar iz filma Julieta (2016) Pedra Almodovara. Foto: El Deseo / AFP / Profimedia

Pedro Almodovar, Poslednji san

Malo koji reditelj ume da istovremeno bude toliko melodramatičan, duhovit, provokativan i emotivan kao Pedro Almodovar. Njegovi filmovi nas često uvode u svetove u kojima porodične tajne, seksualne želje, smrt i svakodnevne apsurdnosti postoje jedni pored drugih, a granica između tragedije i komedije može da nestane u jednoj jedinoj sceni.

Sličan senzibilitet pronalazimo u knjizi Poslednji san, zbirci od dvanaest pripovedaka nastalih u različitim periodima njegovog života, od mladosti do zrelih stvaralačkih godina. Njihovi zapleti kreću se od fantastičnih i grotesknih do izrazito intimnih, a među njima se nalazi i naslovna priča posvećena smrti rediteljeve majke. Ipak, bilo bi pogrešno posmatrati ovu knjigu kao konvencionalnu autobiografiju. Almodovar se poigrava sopstvenim iskustvima, književnim žanrovima, religijskim motivima i pop-kulturom, a iz njegovih priča često nije jednostavno razlučiti gde se završava sećanje i počinje fikcija.

Pojedini tekstovi deluju kao skice za filmove koji nikada nisu snimljeni, drugi imaju izrazitiju književnu samostalnost, ali gotovo svi otkrivaju autora koji je oduvek razmišljao kroz priče. Za poznavaoce njegove kinematografije posebno je zanimljivo prepoznavanje tema koje se neprestano vraćaju kroz njegov opus. Za one koji ga tek otkrivaju, Poslednji san predstavlja dobar uvod u maštovit, sentimentalan i povremeno potpuno neobuzdan svet jednog od najosobenijih savremenih reditelja.

Paolo Sorentino, Svi su u pravu

Ako ste gledali Veliku lepotu, verovatno vam je poznat Sorentinov odnos prema likovima koji su istovremeno očarani životom i duboko razočarani njime. Njegovi junaci često imaju sve što bi, prema društvenim merilima, trebalo da ih učini srećnim, ali ih to ne sprečava da budu usamljeni, nezadovoljni ili jednostavno nesposobni da se pomire sa činjenicom da mladost ne traje večno.

U romanu Svi su u pravu upoznajemo Tonija Pagodu, pevača zabavne muzike koji je svojevremeno uživao u slavi, novcu, ženama i gotovo svim porocima koje uspeh može da učini dostupnim. Toni je hedonista, cinik, sentimentalista i nepouzdan pripovedač, čiji pokušaji da razume sopstveni život često otkrivaju mnogo više nego što je nameravao. Roman je napisan u prvom licu, kao svojevrsni tok svesti u kojem se smenjuju sećanja, filozofiranja, nepristojnosti, duhovita zapažanja i trenuci iznenađujuće iskrenosti. Toni je tip junaka koji bi nam u stvarnosti verovatno vrlo brzo postao nepodnošljiv, ali na papiru uspeva da nas zadrži svojom nepresušnom potrebom da govori.

Sorentinova proza ima ponešto od raskoši njegovog filmskog izraza. Rečenice su često preterane, likovi skloni teatralnosti, a humor ume da bude prilično nemilosrdan. Ta sklonost ka preterivanju povremeno opterećuje roman, ali istovremeno predstavlja njegovu najprepoznatljiviju osobinu.

Ingmar Bergman, Najbolje namere

Ko god je gledao Prizore iz bračnog života, Personu ili Fani i Aleksandar zna da Ingmar Bergman nije bio naročito zainteresovan za jednostavne međuljudske odnose. Njegovi junaci vole jedni druge, povređuju se, ćute kada bi trebalo da govore i govore onda kada bi možda bilo bolje da ćute. I sve to sa ozbiljnošću zbog koje najobičniji porodični razgovor može da poprimi razmere egzistencijalne krize.

U romanu Najbolje namere Bergman se vraća vremenu pre sopstvenog rođenja, istražujući odnos svojih roditelja i okolnosti koje su oblikovale njihovu porodicu. Premda polazi od stvarnih biografskih događaja, autor ne pokušava da napiše pouzdanu porodičnu hroniku. Umesto toga, rekonstruisanu prošlost nadograđuje fikcijom, stvarajući složenu priču o ljubavi, religiji, društvenim očekivanjima i teškoćama zajedničkog života.

Bergmanovo poznavanje pozorišta i filma prepoznaje se u načinu na koji oblikuje dijaloge i scene, ali knjiga ne funkcioniše samo kao scenario koji čeka ekranizaciju. Njen književni kvalitet proizlazi iz preciznog posmatranja emocionalnih odnosa i načina na koji se intimne odluke prepliću sa društvenim i porodičnim okolnostima. Po knjizi je kasnije snimljen istoimeni film u režiji Bilea Augusta, prema Bergmanovom scenariju. Ipak, roman vredi pročitati nezavisno od ekranizacije, upravo zbog njegove sposobnosti da preispituje prošlost bez iluzije da ćemo je ikada potpuno razumeti.

Verner Hercog, Svako za sebe, a Bog protiv svih

Kada Verner Hercog počne da priča o svom životu, ponekad je teško proceniti slušamo li stvarna sećanja ili zaplet nekog od njegovih filmova. Uostalom, govorimo o čoveku koji je snimao u amazonskoj džungli, ulazio u sukobe sa Klausom Kinskim i pešačio stotinama kilometara verujući da će time pomoći teško bolesnoj prijateljici.

Njegova autobiografska knjiga Svako za sebe, a Bog protiv svih donosi niz sećanja na odrastanje, putovanja, snimanja i susrete sa ljudima koji su oblikovali njegov život i stvaralaštvo. Međutim, Hercog nije naročito zainteresovan za uredno izlaganje biografskih podataka. Mnogo ga više privlači mogućnost da događaj pretvori u priču, a usputni susret u gotovo mitsku epizodu. Njegova sećanja kreću se između dokumentarnog, filozofskog i avanturističkog, često ostavljajući utisak da se stvarnost povremeno prilagođava njegovom pripovedačkom instinktu.

Tu se, naravno, otvara i pitanje pouzdanosti pripovedača. Hercog je tokom karijere razvio vrlo specifičan odnos prema istini, u kojem subjektivno iskustvo ponekad ima veću važnost od doslovne faktografije. Čitati njegove memoare zato znači prihvatiti da ne dobijamo neutralan prikaz jednog života, već način na koji taj život razume i oblikuje njegov glavni junak. Ipak, upravo u tome leži najveća privlačnost knjige. Hercog je fascinantan pripovedač, čija sposobnost da pronađe neobično u naizgled svakodnevnim događajima ne zavisi od toga da li pred sobom ima filmsku kameru ili praznu stranicu.

Vim Venders, Pikseli Pola Sezana

Filmovi Vima Vendersa, od Pariza, Teksas do Neba nad Berlinom i Savršenih dana, često se zadržavaju na prostorima, licima i trenucima koje bi neki drugi autor možda smatrao nedovoljno zanimljivim za filmsku priču. Zato nije naročito iznenađujuće što je Vendersova knjiga Pikseli Pola Sezana posvećena upravo umetnosti gledanja.

Reč je o zbirci tekstova o umetnicima čija su dela oblikovala njegov pogled na svet: od slikara Pola Sezana i Edvarda Hopera, preko fotografa Barbare Klem, Džejmsa Nahtveja i Petera Lindberga, do reditelja Jasuđira Ozua, koreografkinje Pine Bauš i modnog dizajnera Jođija Jamamota. Venders ovde ne pokušava da ponudi sveobuhvatnu istoriju umetnosti, niti piše akademske analize stvaralaca kojima se divi. Njegovi tekstovi mnogo su ličniji: interesuje ga šta određenu sliku, fotografiju ili umetničko delo čini važnim za način na koji doživljavamo stvarnost.

Upravo zato ova knjiga može biti posebno zanimljiva i čitaocima koji nisu izraziti poznavaoci njegovih filmova. Vendersova razmišljanja otkrivaju koliko različite umetničke discipline mogu biti povezane istim pitanjima: šta biramo da vidimo, kako predstavljamo druge ljude i kakvu odgovornost nosi pogled onoga ko stvara sliku. Njegov pristup povremeno može delovati gotovo previše pun poštovanja prema umetnicima koje predstavlja, ali ta iskrena fascinacija daje zbirci posebnu toplinu. Više od knjige o velikim umetnicima, Pikseli Pola Sezana predstavlja zapis o tome kako jedan stvaralac uči da gleda posmatrajući radove drugih.