
Povezano
Za razliku od turističkih vodiča, pisci nisu u obavezi da London predstavi u najboljem svetlu. Kod Čarlsa Dikensa njegove ulice nisu naročito bezbedno mesto za odrastanje, Virdžiniji Vulf dovoljan je jedan odlazak po cveće da preispita gotovo čitav ljudski život, dok junaci savremene britanske književnosti pokušavaju da pronađu ljubav, pristojan stan i neki smisao u svakodnevici. Po mogućstvu, sve troje istovremeno, mada se obično ispostavi da je i jedno sasvim dovoljno komplikovano.
Ipak, teško je zamisliti grad koji je toliko pisaca inspirisao da o njemu govore iz potpuno različitih perspektiva. Knjige o Londonu istoremeno prikazuju grad kao pozornicu klasnih sukoba, društvenih promena, kulturnih revolucija i sasvim privatnih kriza. U njemu su generacije književnih junaka pokušavale da pobegnu od sopstvene prošlosti, izgrade novi identitet ili jednostavno pronađu svoje mesto među milionima drugih ljudi koji pokušavaju manje-više isto.
Zanimljivo je i koliko se književni London menjao zajedno sa svojim stanovnicima. Između Dikensovih sirotinjskih četvrti i zajedničkih stanova o kojima piše Doli Olderton prošla su gotovo dva veka, ali neka pitanja ostala su iznenađujuće slična. Koliko naš život određuje društveni položaj? Možemo li u velikom gradu zaista početi iznova? I zašto je pronalaženje mesta kojem pripadamo često mnogo teže nego što smo zamišljali?
Oliver Tvist, Čarls Dikens
Objavljen između 1837. i 1839. godine, Oliver Tvist prati dečaka koji odrasta u surovim uslovima sirotišta, a zatim beži u London, gde upada u svet sitnog kriminala i eksploatacije. Među ljudima koje upoznaje nalaze se Fagin, vođa grupe mladih džeparoša, nasilni Bil Sajks i Nensi, jedan od emotivno najsloženijih likova romana.
Iako se često svrstava među klasike književnosti za mlade, Oliver Tvist daleko je od bezazlene avanturističke priče. Dikens koristi sudbinu jednog dečaka da bi razotkrio licemerje viktorijanskog društva, odnos prema siromaštvu i institucije koje bi trebalo da štite najugroženije, ali ih često dodatno kažnjavaju. Njegov London nije samo grad opasnih ulica i mračnih prolaza, već prostor u kojem nečije poreklo gotovo unapred određuje mogućnosti koje će imati u životu.
Naravno, roman nije bez problema iz savremene perspektive. Dikensova sklonost melodrami, izrazito polarizovanim likovima i stereotipima, posebno u prikazu Fagina, danas zahteva kritičko čitanje. Ipak, upravo ta mešavina društvenog angažmana, groteske i snažnog pripovedanja objašnjava zašto je njegov prikaz Londona ostao toliko uticajan. Ako želimo da razumemo koliko je dugo britanska književnost pokušavala da razotkrije društvene nejednakosti, teško je zamisliti bolje polazište.
Gospođa Dalovej, Virdžinija Vulf
Koliko se toga zaista može dogoditi tokom jednog dana? Ako pitamo Virdžiniju Vulf, odgovor je: dovoljno da napišemo jedan od najvažnijih romana dvadesetog veka. Radnja Gospođe Dalovej, objavljene 1925. godine, odvija se tokom jednog junskog dana u Londonu. Klarisa Dalovej, pripadnica visokog društva, priprema večernju zabavu, kupuje cveće i obavlja naizgled sasvim obične aktivnosti. Međutim, dok se kreće gradom, njene misli neprestano se vraćaju prošlosti, mladosti, ljubavima i odlukama koje su oblikovale njen život.
Paralelno pratimo Septimusa Vorena Smita, ratnog veterana koji se suočava sa teškim psihičkim posledicama Prvog svetskog rata. Njegova priča i Klarisin svakodnevni život stvaraju dva različita pogleda na posleratno britansko društvo.
London ovde ima izuzetno važnu ulogu. Zvuk Big Bena, kretanje automobila, razgovori prolaznika i prizori iz parkova neprestano prekidaju i povezuju unutrašnje monologe likova. Grad postaje svojevrsni zajednički prostor različitih svesti, iako se ljudi koji njime prolaze često međusobno ne poznaju. Vulf koristi tehniku toka svesti da bi pokazala koliko je unutrašnji život pojedinca složeniji od njegovog spoljašnjeg ponašanja. Njen stil nije uvek jednostavan za čitanje, posebno ako očekujemo zaplet sa jasnim početkom, vrhuncem i raspletom. Ali upravo u tome leži snaga romana.
Beli zubi, Zejdi Smit
Ako je London u romanima Virdžinije Vulf uglavnom predstavljen kroz iskustva britanskog društva početkom dvadesetog veka, Beli zubi Zejdi Smit pokazuju koliko se njegova slika promenila nekoliko decenija kasnije. Roman, objavljen 2000. godine, prati živote dve porodice, Džounsovih i Ikbalovih, čije su sudbine povezane prijateljstvom Arčija Džounsa i Samada Ikbala. Kroz njihove brakove, decu, porodične sukobe i pokušaje da razumeju sopstveni identitet, Smit gradi širok portret multikulturalnog Londona.
Radnja je najvećim delom smeštena u severozapadni deo grada, posebno u Vilzden, kraj u kojem je i sama autorka odrasla. Za razliku od poznatih turističkih lokacija, ovde su u središtu svakodnevni prostori: škole, ulice, porodične kuće i mesta na kojima se susreću ljudi različitog porekla, religije i društvenog statusa. Dok roditelji pokušavaju da sačuvaju određene kulturne i porodične vrednosti, njihova deca odrastaju u drugačijem okruženju, razvijajući identitete koje nije lako uklopiti u očekivanja starijih.
Smit o ovim sukobima piše sa mnogo humora, ironije i pripovedačke energije. Njeni likovi umeju da budu tvrdoglavi, kontradiktorni i prilično naporni, ali upravo zahvaljujući tome deluju uverljivo. Roman povremeno pati od sopstvene ambicije: veliki broj likova, sporednih priča i ideja može da ostavi utisak da autorka pokušava da ispriča nekoliko romana odjednom. Ipak, ta prenatrpanost gotovo savršeno odgovara gradu koji opisuje.
Sve što znam o ljubavi, Doli Olderton
Postoji posebna vrsta optimizma koju imamo u ranim dvadesetim, kada nam se čini da će sve nekako doći na svoje mesto, iako trenutno nemamo ni stabilan posao, ni novca, ni naročito jasnu predstavu o tome šta radimo sa sopstvenim životom. Ali zato imamo prijatelje sa kojima možemo da provedemo čitavu noć analizirajući poruku koju nam je neko poslao pre tri sata.
Upravo taj period života Doli Olderton opisuje u knjizi Sve što znam o ljubavi, duhovitoj i povremeno bolno iskrenoj autobiografskoj prozi o odrastanju, prijateljstvima, ljubavnim razočaranjima i pokušajima da postanemo odrasli ljudi.
London je u njenim sećanjima grad zajedničkih stanova, izlazaka, dejtova, poslova i ne baš najpametnijih odluka koje nam u tom trenutku deluju potpuno opravdano. Olderton piše o romantičnim vezama, ali se postepeno otkriva da je prava ljubavna priča ove knjige zapravo ona o ženskom prijateljstvu. Odnosi sa prijateljicama predstavljaju najstabilniju emocionalnu vezu u životu koji se neprestano menja.
Knjiga kombinuje lične ispovesti, humoristična zapažanja, liste, recepte i kratke epizode iz svakodnevice. Ta fragmentarna struktura ponekad deluje kao niz vrlo dobro napisanih novinskih kolumni, što nije iznenađujuće kada znamo da je Olderton godinama radila kao novinarka. Njena najveća prednost jeste neposrednost. Ne pokušava da sebe predstavi kao naročito mudru osobu koja je uspešno razumela život pre svih ostalih. Naprotiv, spremna je da prizna koliko je često bila nesigurna, sebična, naivna ili potpuno izgubljena.
Istovremeno, knjiga pruža prilično specifičan pogled na život mladih u Londonu, oblikovan iskustvima jedne generacije i određenog društvenog okruženja. Nije svaki londonski život niz zabavnih izlazaka, komplikovanih dejtova i emotivnih kriza koje kasnije postaju odlične anegdote. Ipak, Sve što znam o ljubavi uspeva da uhvati nešto univerzalno: osećaj da odrastanje uglavnom podrazumeva postepeno odustajanje od ideje da ćemo jednog dana konačno znati šta radimo.
Tranzit, Rejčel Kask
Dok Doli Olderton opisuje London kao grad u kojem pokušavamo da odrastemo, Rejčel Kask u romanu Tranzit istražuje šta se događa kada moramo da počnemo iznova, u trenutku kada smo mislili da je naš život već dobio određeni oblik.
Glavna junakinja Fej, spisateljica i majka dvojice dečaka, nakon raspada braka seli se u London, gde kupuje stan koji zahteva ozbiljno renoviranje. Ono što bi u nekom drugom romanu predstavljalo praktičnu pozadinu priče ovde postaje važan deo njenog emocionalnog iskustva. Stan je zapušten, odnosi sa komšijama komplikovani, a pokušaj da izgradi novi život praćen je nizom neugodnih susreta i razgovora. Međutim, umesto da svoje unutrašnje stanje neposredno objašnjava čitaocu, Fej uglavnom sluša druge ljude.
Kroz razgovore sa poznanicima, studentima, komšijama i ljudima koje slučajno sreće saznajemo mnogo o njihovim brakovima, porodicama, ambicijama i razočaranjima. A posredno, i o njoj samoj. Kask je razvila izrazito specifičan pripovedački postupak, u kojem se glavna junakinja gotovo povlači iz sopstvene priče. Umesto tradicionalnog zapleta, roman čine susreti i razgovori čije značenje postepeno postaje jasnije.
To može biti frustrirajuće za čitaoce koji očekuju mnogo događaja ili snažnu emocionalnu identifikaciju sa junakinjom. Ali upravo zahvaljujući toj distanci Kask uspeva da iz svakodnevnih situacija izvuče iznenađujuću napetost. London u Tranzitu nije naročito romantičan. To je grad stanova, komšijskih sukoba, društvenih razlika i ljudi koji neprestano pokušavaju da reorganizuju sopstvene živote. Njegova anonimnost može predstavljati slobodu, ali i pojačati osećaj usamljenosti.
Tranzit je druga knjiga u trilogiji koja počinje romanom Obris, ali može biti i zasebno čitalačko iskustvo.




