Nordijski noar: Zašto nas toliko privlače mračne priče sa severa?
Predlozi za čitanje u jesenjim danima.

Povezano
Novembar je, a postoji li bolji mesec za trilere? Ovo je žanr koji je u poslednjih deceniju ili dve postao izuzetno popularan, kako u književnosti tako i u kinematografiji. Iako nikad nisam bio neko ko će se uhvatiti za ovaj žanr (osim ako baš nisam inspirisan u tom trenutku), dobar triler u ovo doba godine je posebno privlačan.
Možda zbog toga što se ranije smrkava, možda zato što su neke priče bolje dok je napolju hladno i tmurno, možda zato što više vremena provodimo kod kuće a trileri nas teraju da zasednemo i ne ustajemo sa kauča dok ih je pročitamo do kraja.
Kada pričamo o popularnosti kriminalističke književnosti, teško je zaobići nordijski noar. Ovaj pravac postao je jedan od najprepoznatljivih fenomena savremenog krimića, i termin nordijski noar postao je poseban žanr.
Nordijski noar, poznat i kao skandinavski noar, je pravac u kriminalističkoj književnosti koji se vezuje, naravno, za skandinavske zemlje, pre svega Švedsku, Dansku, Norvešku, Island i Finsku; ali je takođe i izuzetno popularan žanr i kada pričamo o televijskim serijama koje su uglavnom bazirane na jednom od ovih romana.
Iako njegovi koreni zapravo dosežu do nekoliko decenija unazad, ovaj žanr je međunarodnu popularnost stekao tokom devedesetih i dvehiljaditih godina, zahvaljujući autorima kao što su Jo Nesbe i Stig Lašon, čije su knjige postale svetski bestseleri, inspirisale gomilu televizijskih serija i filmova, i popularizovali ovaj žanr širom sveta.

Lašon je verovatno najzaslužniji za to što je nordijski noar dospeo do ogromnog broja čitalaca izvan Skandinavije. Njegova trilogija Milenijum, poznata po prvom delu Muškarci koji mrze žene, postala je izdavački fenomen, a obe ekranizacije (i švedska i američka) su dodatno prošire tu publike. Pored nje, televizijske serije poput mega popularne Most (Bron/Broen) učinile su sumorne gradske pejzaže, hladne boje i sporiji ritam života vrlo prepoznatljivim.
Ali popularnost ovih romana otvara jedno zanimljivo pitanje, a to je šta to tačno razlikuje nordijski noar od drugih kriminalističkih priča? Ubistva, komplikovani detektivi i neočekivani obrti nisu ekskluzivno obeležje skadinavske književnost, jer se manje-više svi trileri bave sličnim zapletima. Razlika je pre svega u načinu na koji se ovi elementi koriste i u tome šta se kroz njih istražuje.
Zločin ili društvena kritika?
Znate i sami, jer je slučaj verovatno isti i kod vas, da u klasičnom detektivskom romanu zadovoljstvo čitaoca često proizilazi iz slaganja tragova, prepoznavanja obrazaca i konačnog otkrivanja počinioca. Zbog toga i volimo krimi romane, jer smo uvek gladni tog whodunnit momenta i u filmovima i u književnosti. Nordijski noar nudi isto to zadovoljstvo, ali zločin je vrlo često tek polazna tačka za mnogo širu priču.
Ubistvo često razotkriva propuste institucija, porodično nasilje, mizoginiju, razisam, klasne podele, ili čak posledice političkih odluka. Istraga tako zapravo postaje način da se pokaže ta razlika između slike koju jedno društvo ima o sebi i načina na koji ono zaista funkcioniše.

E, baš ta razlika je vrlo zanimljiva u ovom nordijskom kontekstu. Zemlje koje su u međunarodnoj javnosti često povezuju sa socijalnom sigurnošću, jednakošću i visokim životnim standardom postaju pozadina za priče o korupciji, nasilju i društvenoj isključenosti.
Poenta, naravno, nije u tomu da su skandinavska društva disfunkcionalna, niti ovi romanu nude vernu sliku svakodnevnog života u regionu, ali je mnogo zanimljiv kontrast između slike uređene i pravedne zajednice i problema koji opstaju uprkos njenim institucijama. Zapravo ovakvo delo postaje sredstvo društvene kritike.
Umesto da se zadrži na pitanju ko je počinio zločin, roman ispituje okolnosti u kojima je on postao moguć, ljude koji su ga prećutno omogućili i institucije koje nisu uspele da ga spreče.
O čemu zapravo govore nordijski noari?
Teme se, naravno, razlikuju od autora do autora, ali nekolio motiva redovno se pojavljuje u ovom žanru.
Nasilje nad ženama i rodna ravnopravnost je uvek velika tema. Porodično nasilje, seksualno zlostavljanje, mizoginija i zloupotreba moći često su u središtu priče. Primetećete takođe da su prve žrtve oko koje priča krene da se vrti upravo žene.

Pukotine u društvenom sistemu se takođe vrlo često otkrivaju u ovom žanru. Kao što i sami znamo, dobro organizovane institucije ne znače nužno da su svi građani zaštićeni. Nordijski noar se često bavi ljudima koji ostaju izvan sistema, birokratskim propustima, korupcijom i zloupotrebom moći.
Pitanja nacionalnog identiteta, ksenofobije i odnosa prema migrantima pojavljuju se kao važan deo priča, posebno u poslednjih nekoliko godina.
Porodična istorija je tekođa mnogo više od same pozadine likova. Tajne, zlostavljanje i nerešeni sukobi prenose se kroz generacije, što je tema u većini primera skandinavske literature, bez obzira na žanr.
Bitno je da napomenem da se ove teme ne pojavljuju u svakom romanu, niti su isključivo svojstvene nordijskom noaru. Ali vrlo često su integrisane u samo strukturu kriminalističke priče, i bitan su deo samog zapleta.
Junaci koji nisu ni blizu savršenstva
Što se tiče samih likova, takođe ćete primetiti da su detektivi i policajci retko kad heroji koji sve reše zahvaljujući svojoj inteligenciji pa se onda vrate svojim savršenim životima. Ne; oni su iscrpljeni, vrlo često usamljeni, teški za saradnju i emocionalno opterećeni ljudi čiji privatni problemi ometaju profesionalno rasuđivanje.
Ovakav tip junaka nije nastao sa nordijskim noarom, jer problematični detektivi imaju dugu istoriju u kriminalističkoj književnosti, ali su im skandinavski autori dali posebno mesto. Njihove slabosti nisu samo jako zgodan način da se uvede dodatna drama u priču već postaju deo šire teme o usamljenosti, otuđenju i pritiscima savremenog života. Ali ne smemo da zaobiđemo ni žene u skandinavskom noaru. One zauzimaju vrlo važno mesto, kako kao detektivke, tako i kao sporedni likovi ili žrtve. Jedan od najprepoznatljivjih primera jeste Lizbet iz Lašonove trilogije Milenijum.
Atmosfera kao deo priče
Međutim nećemo da se lažemo, glavna asocijacija na nordijski noar je upravo atmosfera. U nordijskom noaru prostor retko kad služi samo kao scenografija.
Skandinavske duge zime, sivi i sumorni pejzaži, izuzetno izolovane zajednice i naizgled bezlična i hladna naselja doprinose osećaju nelagode koji je često podjednako važan kao i obrt u zapletu.
Skandinavska hladnoća zna da oblikuje ritam priče, udaljenost između likova i osećaj misterije i nečeg tajanstvenog, i to se recimo jako često primeti u romanima Irse Sigurdardotir (posebno u romanima Plen i Bezdan). Čak i kada se radnja odvija u gradu, često postoji osećaj izolovanosti.
Stil pisanja je takođe vrlo uzdržan, i čini se da je vrlo često diktiran tom hladnom atmosferom gde su ove priče smeštene. Nasilje može biti brutalno, i često jeste, ali je pripovedanje dosta svedeno, kao i dijalozi. Nasilje je prikazano bez nekog nepotrebnog dramatizovanja. Upravo ovakav stil čini da su emocionalne posledice likova zanimljivije od samog načina na koji je zločin počinjen. Naravno, ne prate svi romani taj obrazac; nordijski noar je široka kategorija, a neki od njenih najprodavanijih autora oslanjaju se na brz tempo i na dramatična otkrića. Ali njegova najprepoznatljiva dela ipak znaju kada je potrebno usporiti priču.
Možda je upravo to razlog zbog kojeg ovaj žanr privlači mnoge čitaoce koji inače ne čitaju mnogo trilera. Dobar nordijski noar pruža zadovoljstvo dobro konstruisane priče, a da pritom ne zahteva da se po strani ostave interesovanja za likove. Čitaoce često privlači i realnost, odnosno to što rešavanje zločina ne mora uvek da popravi štetu niti da pruži neki happy end.
Kraj može da odgovori na glavno pitanje, a da čitaocu ipak ostavi nekoliko mnogo neprijatnijih, pa se tako često ovi romane završe sa određenim klifhengerom.
Nordijski noar: Predlozi za čitanje
Ukoliko ste raspoloženi za nordijski noar, evo nekoliko primera koji bi vam se jako mogli svideti. Bitno je izdvojiti i izdavačku kuću Dokaz, koja je prva izdavačka kuća u Srbiji koja se fokusirala prvenstveno na ovaj žanr.
Njihova izdanja uređuje tim ljudi koji je dosta strastven po pitanju ovog žanra, tako da sigurno nećete pogrešiti sa bilo kojim njihovim izdanjem.
Stig Lašon – Trilogija Milenijum (Čarobna knjiga)
Najpoznatiji primer nordijskog noara, i definitivna preporuka ako želite da uronite u nekoliko delova ovog žanra. Lašon u ovom serijalu koristi kriminalističku priču za istraživanje društvenih problema koji prevazilaze pojedinačne zločine, a jako je zanimljivo to kako je nasilje ovde nije prikazano kao izdvojen čin jednog pojedinca, već kao posledica sistema koji često ignoriše žrtve ili ih dodatno izlaže opasnosti.

Arne Dal – Pustoš (Dokaz)
Pustoš je odličan primer nordijskog noara jer se ne oslanja samo na misteriju nestanka i potragu za ubicom, već i za atmosferu koja istovremeno hladna, nelagodna, i jezivo napeta. U ovom romanu, koji je prvi deo Dalovog serijala o istražiteljima Berger i Blum posebno je zanimljiv način na koji se gradi napetost bez potrebe za konstantkim akcionim scenama. Odlični likovi, sjajna priča. Velika preporuka za ovaj deo, kao i za naredni (Unutrašnjost), dok su mi ostali delovi bili malo slabiji.
Jo Nesbe – Sneško (Laguna)
Ju Nesbe je možda trenutno najčitaniji pisac skandinavskih trilera u Srbiji, a Sneško je dobar primer ovog žanra jer u njemu svi ključni elementi ovog pravca dolaze do izražaja. Tu su zločin koj potresa naizgled uređeno društvo, sumorna atmosfera norveške zime i detektiv koji se istovremeno suočava sa sopstvenim slabostima i pokušava da razotkrije ubicu. Nestanak žena i pojava sneška ispred njihovih kuća pokreću istragu koja se ne oslanja samo na tragove i neočekivane obtuse već i otkriva i porodične tajne, nasilje i poremećene odnose.

Irsa Sigurdardotir – Plen (Dokaz)
Ako želite primer gde temprature i vremenski uslovi znatno utiču na sam tok radnje i atmosferu, onda je Irsa za vas. Irsa ume da izgradi atmosferu koja čitaoca konstantno drži u neizvesnosti (bez obzira koji njem roman uzmete u ruke), čak i kada likovi nisu naročito slojeviti. Iako postoje romani od ove autorke koji su se meni više dopali (kao što je na primer Bezdan), mislim da bi Plen bio odličan za predstojeće zimske dane.
Seren Svejstrup – Čovek od kestena (Vulkan)
Čovek od kestena je još jedan primer kako je mega popularan nordijski noar postao takođe jako popularna televizijska serija, i iskreno jedan od najboljih primera ovog žanra ako mene pitate. Svejstrup odlično zna kako da drži čitaoca u neizvesnosti, i to u ovom delu čini koristeći lutkice napravljene od kestena koje ubica ostavlja na mestima zločina.


