Slešer nostalgija: Gledali smo film „Teenage Sex and Death at Camp Miasma“

Napaljen, gnjecav, krvav, smešan i duboko iskren.

autor Andra Radu
film

Gledanje filma Teenage Sex and Death at Camp Miasma (Tinejdžerski seks i smrt u Kampu Miazma) delovalo je pomalo kao da ste zarobljeni na tuđem Tumblr nalogu iz 2014. godine, i to na najbolji i najgori mogući način.

I to mislim sa puno naklonosti.

Ostvarenje neprestano bruji od referenci, estetike, pažljivo ubačenih pesama, istorije žanra, žargona fandoma, kvir čežnje, horor ikonografije, lažne kemp nostalgije i te izrazito „internet“ svesti o sebi kao objektu.

Istovremeno je napaljen, gnjecav, krvav, smešan i duboko iskren. Na trenutke je zaista uzbudljiv. Poput filma opsednutog sećanjem na tinejdžerska noćna bdenja na internetu i spoznajom da su horor filmovi možda prvo mesto na kom vam je požuda ikada imala smisla.

Ali, kako je odmicao, imala sam osećaj da sam na čudan način sve više izvan njega.

Što je ironično, jer je ceo film opsednut otelotvorenjem. Seksom, performansom, fantazijom, identitetom, željom, pa opet performansom. „Mala smrt“ (la petite mort) kao orgazam, smrt ega, stvaranje ega. Fantazija o tome da kroz filmove postanete neko. Kroz horor. Kroz to što ste posmatrani. Kroz to što posmatrate sebe kako vas posmatraju.

Pa ipak, stalno sam osećala kako se emotivno sve više udaljavam što je ostvarenje eksplicitnije objašnjavalo samog sebe.

Film o melanholiji slešer žanra

Postoji trenutak kada reference prestaju da funkcionišu kao tekstura i počinju da deluju kao izolacija. Slešer estetika, ironično brendiranje slatkiša, hiper-svesni muzički umeci, lažna prljavština VHS-a, neprestani dijalozi o užitku, performansu i fandomu – sve to nakon nekog vremena stvara distancu umesto intime. Kao da je film toliko zauzet kontekstualizacijom samog sebe da likovi povremeno nestaju pod tom konstrukcijom.

Što je frustrirajuće, jer se ispod svega toga krije nešto zaista upečatljivo.

film
Foto: Blondet Eliot/ABACA / Shutterstock Editorial / Profimedia

Odnos između lika Hane Ajnbinder i ostarele „kraljice vriska“ (scream queen) koju tumači Džilijan Anderson ubedljivo je najzanimljiviji deo filma. On je opsesivan, erotičan i aspirativan na onaj vrlo specifičan kvir način na koji divljenje, projekcija, želja, imitacija i samouništenje počinju da se stapaju u jedno. Ostvarenje razume kako horor fandom često postaje mesto gde ljudi uvežbavaju verzije sebe pre nego što nauče kako da postoje u javnosti.

A Džejn Šenbrun očigledno razume šta znači prvo doživeti identitet kroz medije, a tek onda kroz stvarnost.

Takođe, ima nečeg veoma pametnog u specifičnoj upotrebi slešer žanra. Slešeri su uvek bili čudno seksualni filmovi, ali i filmovi o posmatranju. Teenage Sex and Death at Camp Miasma zna da su ovi filmovi oblikovali čitave generacije kvir gledalaca koji su se pronašli unutar horora pre nego što su uopšte umeli da imenuju ono za čim tragaju.

Ali mislim da film povremeno meša prepoznavanje sa dubinom.

Referenca nije automatski i osećanje. Muzički umetak nije automatski transcendencija. Ponekad film može postati toliko svestan sopstvenog kulturnog jezika da zaboravi da pusti trenutke da dišu bez prikačenih komentara.

I možda me je baš zato film ostavio sa čudnim osećajem melanholije, umesto u ekstazi.

Jer, ispod sve te krvi, ironije, kempa i filmofilije, zapravo ima nečeg prilično tužnog u pokušaju da sebe u potpunosti konstruišete kroz medije. U toj žarkoj želji da vam filmovi donesu transcendenciju, zbog koje sama stvarnost u poređenju sa njima počinje da deluje bljutavo i prazno.

U filmu postoji replika o tome kako su alternativne verzije nas samih dostižne, a ja sam neprestano razmišljao o tome koliko Šenbrunovi likovi žele da se transformacija najpre dogodi na estetskom nivou. Pravi horor zapravo nije ubica koji vreba po kampu, već mogućnost da nijedna transformacija nikada neće u potpunosti zaživeti van ekrana.

Ceo film deluje kao da je opsednut sitnim nestancima sopstva. Malom smrću performansa. Malom smrću projekcije. Malom smrću usled spoznaje da vas upravo ono što je učinilo da se osećate viđenim, možda drži na distanci od vašeg sopstvenog života.

Uz podršku partnera Cockta, IZIPIZI, Plazma Rolsi i MCF Megacom Film Srbija, BURO. Srbija i ove godine donosi ekskluzivne priče sa 79. Filmskog festivala u Kanu. 

Naslovna fotografija: Profimedia