Kako zaista izgleda jedan „Divan dan” otkriva nam rediteljka Katarina Bulajić Vuković
Dan bez tuđih očekivanja.

Povezano
Koliko puta ste uhvatili sebe da na sopstvenom slavlju, umesto da zaista slavite, grčevito brinete o tome da li su svi drugi zadovoljni? Na našim prostorima, porodična slavlja i „divni dani” neretko podsećaju na „minska polja” društvenih očekivanja, nepozvanih pitanja i tuđih vizija savršenstva. Upravo tu tanku liniju između surovog balkanskog realizma i komedije svakodnevice, uhvatila je crnogorska rediteljka Katarina Bulajić Vuković u svom novom kratkometražnom igranom filmu „Divan dan”.
Ostvarenje, nastalo u produkciji ABHO Film i Roshula Films iz Podgorice, snimano je na mestu gde autorka vuče najdublje korene, u njenim rodnim Vilusima kraj Nikšića, čiji su meštani filmskoj ekipi pružili bezrezervnu podršku.

Nakon beogradske projekcije na festivalu „Ženskih likova ispred i iza kamere“, sa Katarinom razgovaramo o rušenju stereotipa o „pokornoj crnogorskoj ženi“, važnosti ženske solidarnosti u filmskoj industriji i tome zašto u društvu koje zahteva zahvalnost nije sramota priznati da smo ponekad jednostavno nezadovoljne.
Kroz prizmu autentičnog humora i dubokog ličnog preispitivanja, rediteljka nam otkriva šta zapravo znači „ženski kodeks“ i zbog čega se najveći luksuz današnjice krije u neisplaniranoj dokolici.

Festival „Ženski likovi ispred i iza kamere“ slavi upravo ono što vidimo i u impresumu Katarininog filma, izuzetno snažno žensko prisustvo i autorstvo (od režije i scenarija, preko produkcije, pa do montaže i kostima). Upitali smo Katarinu da nam objasni koliko je važno postojanje ovakvih specijalizovanih festivala na Balkanu i da li se u regionalnoj kinematografiji napokon sistemski menja svest o „ženskom pismu“ i ženama na liderskim pozicijama u filmu, a i u ulogama?
„Postojanje ovog festivala je važno, a još važniji su pristup i senzibilitet koje ima njegova direktorka, Mimi Vlaović. Već kroz samu promociju festivala vidi se koliko je posvećena svakom projektu i svakom autorskom timu. Prepoznaje ono što autorkama često nedostaje-prostor podrške, razumijevanja i vidljivosti. Upravo na ovakvim festivalima postaje jasno da je prvi korak ka promjeni svijesti, ne samo u kinematografiji već u svim segmentima, ženska solidarnost. Važno je prepoznati na koje komentare i etikete treba reagovati udruženo i pravovremeno. Dugo nijesam bila svjesna koliko je to značajno“, navela je Katarina.

Tek na svojim prvim filmskim setovima shvatila sam da je nedostatak ženske solidarnosti često prepreka ženskom liderstvu
„Hiljadu puta sam čula rečenicu: ‘Zna se šta je muški kodeks’, a nijednom: ‘Zna se šta je ženski kodeks’ “, požalila se Katarina.
„Polazeći od činjenice da se crnogorske žene često nepravedno predstavljaju kao pokorne i pasivne, osjećam potrebu da pričam priče koje osporavaju takve stereotipe. Zanimaju me žene u svoj njihovoj složenosti, snazi i unutrašnjim kontradikcijama“.
Kroz svoje filmove nastojim da ih predstavim iz drugačije perspektive, ali i da podstaknem žene da preispituju nametnute obrasce i proširuju vlastite horizonte

U filmu Katarina je vrsna ,,kapetanica broda“- rediteljka, ali i ko-scenaristkinja, a uz to i izvršna producentkinja. Što označava da je duboko involvirana u svaki mikrosegment stvaranja filma. Upitali smo je kako u sebi balansira te različite uloge, kreativnost pisanja, viziju režije i pragmatičnost produkcije. Zatim i koji motivi i ideje je pokreću.
„Imala sam sreću da odmah po završetku Akademije počnem da radim na većim filmskim setovima. Počela sam kao sekretarica režije, zatim radila kao drugi asistent režije, a kasnije i kao pomoćnica režije. Godinama sam dobijala pitanje: „Zašto sekretarišeš, zar nijesi rediteljka?“ Ovaj projekat je, na neki način, moj odgovor na to pitanje. Kroz te angažmane temeljno sam upoznala operativnu stranu filmskog posla, a to iskustvo mi danas mnogo pomaže i u kreativnom i u produkcionom segmentu rada“.

„Nijesam osoba koja voli da na jednom projektu obavlja više funkcija, ali je u ovom slučaju to bilo neophodno. Riječ je o projektu koji je produkciono znatno zahtjevniji od tipičnog kratkometražnog igranog filma, pa sam morala biti uključena u više aspekata njegove realizacije. Producentkinja filma je Marija Vlahović, moja dugogodišnja prijateljica i saradnica, i ovo nije naš prvi zajednički projekat. Zato nemam osjećaj da sam radila na više pozicija istovremeno. Prije bih rekla da smo pragmatično stvarale
uslove da film bude realizovan do kraja, dijeleći odgovornost, izazove i teret posla bez sujete i bez potrebe da dokazujemo čija je uloga važnija“, istakla je Katarina.
Film je bio prikazan u sklopu programa „Komedija svakodnevice“. Svakodnevica na našim prostorima često ume biti sve samo ne lagana, pa nam komedija tu dođe kao preko potreban ventil. Koliko je, rediteljski i scenaristički, bilo izazovno pronaći tu finu liniju između surovog realizma našeg podneblja i komedije, a da se pritom ne sklizne u banalnost? Kako ste gradili taj specifičan ton „Divnog dana“?
Ovaj film je nastao kao svojevrsni eksperiment, ali ne kada je riječ o mom rediteljskom rukopisu, već u psihološkom smislu.
Prvu verziju scenarija napisala sam kada su moje bliznakinje, Dunja i Iskra, imale svega pet mjeseci
„Već tada smo moj muž Matija i ja bili izloženi brojnim pitanjima i očekivanjima vezanim za njihov prvi rođendan. Kako sam prije ovog filma uglavnom radila dokumentarne projekte, odlučila sam da i ovoj temi pristupim iz dokumentarističke perspektive, iako je riječ o igranom filmu. U suštini, scenario je nastao iz mojih tadašnjih strahova i promišljanja o budućnosti, ali i iz iskustava ljudi iz mog okruženja. U njemu su se spojile lične dileme i kolektivna iskustva generacije koja pokušava da pronađe ravnotežu između sopstvenih uvjerenja i društvenih očekivanja. „Divan dan“ je drama sa elementima komedije, odnosno dramedija“.

„Pronalaženje prave mjere nije bilo jednostavno i na tome sam dugo radila. U tom procesu neprocjenjivo mi je značilo strpljenje montažerke Jovane Filipović, koja je često pravila različite verzije filma u trenucima kada bih ja potpuno izgubila distancu i mogućnost da objektivno sagledam materijal“.
Od početka sam imala snažnu želju da ispričam savremenu crnogorsku priču koja neće biti isključivo lokalna, ali ni opterećena stereotipima o Crnogorcima i Crnogorkama
„Kada sam napisala prvu verziju scenarija, znala sam da želim da je pročita Deja Crnović, slovenačka scenaristkinja i doktorka sociologije. Njene profesionalne sugestije, ali i kulturološka distanca iz koje je posmatrala priču, bile su mi važan korektiv i pokazatelj da li sam ostala vjerna temi ili sam se, u nekom trenutku, previše udaljila od nje pogotovo što ima dosta tematskih tokova za jedan kratki igrnai film“, navela je Katarina.

Okupili su zaista impresivnu i prilično veliku glumačku ekipu za jedan kratkometražni film, od poznatih lica poput Momčila Otaševića, Marije Đurić i Petra Burića, pa sve do Ade Krgović kojoj je ovo prvi put na filmu. Kratkometražni filmovi često nemaju luksuz dugih čitalačkih proba. Upitali smo Katarinu kako iz rediteljskog ugla pristupa vođenju ovako raznolikog ansambla u kratkom formatu i kako uspeva da spoji energiju iskusnih glumaca sa debitantima.
Ovaj film zaista ima glumačku ekipu u pravom smislu te riječi. Okupio je grupu izuzetnih crnogorskih glumaca i glumica koji se privatno druže, poznaju još od studentskih dana i koji su tu bliskost i međusobno povjerenje donijeli i na set
„Takvoj atmosferi se vrlo prirodno pridružio i slovenački glumac Marko Miladinović. Rad sa njima bio je dragocjen. Povezivao nas je zajednički cilj, da konačno ispričamo savremenu, generacijsku crnogorsku priču u kojoj ćemo svi, na ovaj ili onaj način, moći da prepoznamo dio sebe. Dva dana prije početka snimanja provodili smo sate na setu, na gotovo četrdeset stepeni, radeći mizanscen i prolazeći kroz tekst. Upravo tokom tih proba unaprijedili smo mnoge replike i dodatno produbili odnose među likovima, a i glumci su ušli u ritam sa direktorom fotografije Matijom Munjizom Petrovićem“.

„Od početka sam insistirala na autentičnom crnogorskom jeziku, sa različitim akcentima, govorima i izrazima koje glumci i glumice prirodno nose sa sobom. Vjerujem da je upravo to doprinijelo uvjerljivosti njihovih odnosa i dalo filmu dodatnu životnost. U filmu se pojavljuje i tada jednogodišnja Ada Krgović, ćerka moje prijateljice Tine Đurišić, koja tumači lik frizerke.
Iako nije imala nikakvo glumačko iskustvo, od prvog trenutka sam osjećala da je upravo ona prava osoba za tu ulogu, i ispostavilo se da nijesam pogriješila. Na setu su mi veliku podršku pružili i Petar Burić i Momo Otašević koji imaju bogato iskutvo pred kamerom. Tokom cijelog procesa bili su otvoreni za saradnju, spremni da podijele svoje iskustvo i daju dobar tempo snimanju“, navela je Katarina.
Naša komedija je često produkt improvizacije, ima li je i u Vašem radu? Šta Vam je poslužilo kao inspiracija?
„Inspiraciju za ovaj film pronašla sam u jednom jednostavnom, ali veoma prisutnom fenomenu“.
Primijetila sam da mnogi ljudi iz mog okruženja o svom vjenčanju, prvom rođendanu djeteta i sličnim porodičnim događajima govore kao o jednom od najvećih stresova kroz koje su prošli
„Umjesto da budu trenuci radosti i bliskosti, oni često postaju svojevrsni festivali nezadovoljstva, opterećeni očekivanjima, pritiscima i potrebom da sve izgleda savršeno. Kako se približavao prvi rođendan mojih bliznakinja, i sama sam počela da osjećam taj pritisak“.

Imala sam utisak da društvo ne odobrava ideju da takav događaj za nekoga može biti intimna i porodična stvar
„Kao da se kroz veličinu proslave, broj gostiju ili spektakularnost samog događaja procjenjuje koliko volimo svoju djecu i koliko smo uspješni i srećni u životu. Na setu nije bilo klasičnih improvizacija. Međutim, u scenariju i odnosima među likovima našli su se pojedini događaji i iskustva iz stvarnog života. Kroz razgovore sa glumcima i zajednički rad oblikovali smo ih tako da postanu organski dio filmske priče, zadržavajući autentičnost iz koje su i nastali“, istakla je Katarina.
Sam naslov filma, „Divan dan“, može se čitati potpuno doslovno, ali i uz snažnu dozu ironije, zavisno od onoga sa čime se likovi suočavaju?
„Upravo tako. Mislim da je na kraju zaista bio jedan divan dan. Neko je konačno rekao ono što mu je dugo stajalo na duši, nekome se ostvarila rođendanska želja da se naspava, neko je uspio da ispregovara posao koji mu je bio važan, a neko je jednostavno uživao i nije razmišljao ni o čemu. I to je sasvim u redu. Zapravo, mislim da film i govori o tome da ne postoji jedan ispravan način da budemo srećni ili ispunjeni“.

Ono što je nekome veliki uspjeh, drugome može biti potpuno nevažno.
Na kraju dana, najvažnije je da svako pronađe svoj razlog da kaže da je to bio divan dan
Kada se svetla u Tuckwood-u upale nakon projekcije 6. juna, sa kakvom emocijom ili preispitivanjem biste najviše voleli da publika izađe iz sale?
Voljela bih da se publika pošteno zapita koliko sebi daje za pravo kada drugima postavlja intimna pitanja ili nameće sopstvena očekivanja
„Da li su možda nekada, nesvjesno, upravo tim pitanjima koja su kod nas potpuno normalizovana, nekoga povrijedili, opteretili ili doveli u neprijatnu situaciju? Još važnije, voljela bih da se govori o tome da nije sramota kada je žena nezadovoljna. Često se od žena očekuje da budu zahvalne, strpljive i da ćute o onome što im nedostaje pogotovo ako su u pitanju intimni odnosi“.

I, za kraj, šta za Vas, kao autorku, zapravo predstavlja jedan zaista „divan dan“
U današnje vrijeme dan ispunjen dokolicom postao je pravi luksuz.
Za mene je svaki neisplanirani dan, onaj u kojem pustim da se stvari jednostavno dogode, divan dan
„To je dan kada poslije posla spontano odem sa mužem, prijateljima ili sestrama do Ribnice ili Džade na jedno piće, bez posebnog plana i obaveza, pa uz podršku najčešće moje svekrve, koja preuzme bliznakinje, ostanemo do zore. Takvi trenuci me podsjećaju koliko su spontanost, predah i vrijeme provedeno sa ljudima koje volimo često mnogo vrijedniji od svega što pažljivo planiramo“, zaključila je Katarina.

Katarina se zahvalila i svim sponzorima filma i prijateljima na saradnji.
Sledeći put pre organizacije slavlja, razmislite o ovom pitanju:
Da li su naši najintimniji trenuci i dalje zaista naši, ili smo neprimetno pristali da od njih pravimo predstavu za tuđe oči?
Bilo da je reč o rođendanu, venčanju ili nekoj trećoj proslavi od koje se „mnogo očekuje“, Katarina Bulajić Vuković nas podseća da nemamo obavezu da od sopstvenih, intimnih trenutaka pravimo zabavu za druge, dok na njoj sami zapravo najmanje slavimo i uživamo.
Film „Divan dan“ je svojevrsni filmski štit od onih dobro poznatih, neumesnih pitanja koja zadiru u intimu, ali i topla preporuka da pritisak savršenstva zamenimo spontanošću. Jer samo kada prestanemo da grčevito planiramo sreću, ostavljamo joj prostora da nam se zaista i desi.
foto: Azev Anton