Magdalena Blažević – jedan od ženskih glasova koji menjaju književnu scenu regiona

Postoji nešto posebno u glasu ženskih autorki sa prostora bivše Jugoslavije. To nije samo književni stil, već način na koji se o intimnom govori bez zadrške, a o kolektivnom pamćenju bez patetike. Poslednjih godina upravo spisateljice sve snažnije oblikuju način na koji govorimo o savremenom društvu, identitetu i sećanju. Njihove knjige nisu samo deo regionalne književne scene već se prevode, nagrađuju i čitaju i van granica prostora bivše Jugoslavije.

A teme ženskih iskustava, porodičnih odnosa, odrastanja, tela, rata, traume i svakodnevnice pronalaze univerzalni jezik. Književno nasleđe koje su izgradile autorke poput Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Daše Drndić i Vedrane Rudan otvorilo je prostor novim generacijama spisateljica koje danas pišu bez potrebe da se uklapaju u očekivanja publike ili književne obrasce. Spisateljice nove generacije koje su već uveliko stekle status među publikom poput Lane Bastašić, Rumene Bužarovske, Milice Vučković, Radmile Petrović, Marije Ratković, Tanje Stupar Trifunović kao i mnoge drudge, svakom novom knjigom dokazuju nam da regionalna književnost može biti istovremeno duboko ukorenjena u lokalnom iskustvu kao i potpuno univerzalna. Njihove priče nastaju iz jezika, prostora i istorije Balkana, ali emocije koje nose razumeju čitaoci širom sveta.

Ono što povezuje ove autorke nije jedinstvena poetika, već hrabrost da pišu o temama koje su dugo ostajale u margini ili se o njima nije smelo glasno govoriti. Njihove junakinje nisu idealizovane, njihove porodice nisu savršene, a prošlost nije mesto nostalgije, već prostor u kome se prepliću sećanja, gubici i pokušaj razumevanja. Njihove knjige ne nude utehu niti lake odgovore, već pozivaju čitaoca da zastane, preispita i oseti. Njihov glas danas nije samo glas jedne književne scene, već glas generacije koja kroz književnost pokušava da razume svet u kojem živi. Među autorkama čiji se glas poslednjih godina posebno izdvaja nalazi se i Magdalena Blažević. Njena proza istovremeno je poetska i surova, nežna i uznemirujuća, karakteriše je sposobnost da kroz naizgled tihe prizore otvori velike teme kao što su ratno nasleđe, porodične traume, položaj žene i krhkost svakodnevnice. Pišući preciznim, gotovo lirskim jezikom –

Magdalena gradi priče velike emotivne snage u kojima se atmosfera, detalji i tišina mogu osetiti i budu snažni.

Magdalenina najnovija knjiga, „Vučija kuća i druge proze”, okuplja priče u čijem su središtu devojčice, devojke i žene koje pokušavaju da pronađu prostor slobode u svetu oblikovanom nasiljem, ćutanjem i patrijahalnim obrascima. Kroz motive detinjstva, prirode, ženskog iskustva i nasleđenih trauma, Magdalena stvara svet u kojem se nežnost i surovost neprestano dodiruju i prepliću. Ova zbirka zasigurno još jednom potvrđuje ono što književna kritika već neko vreme prepoznaje, a to je da je Magdalena Blažević, zasigurno, jedan od najsnažnijih savremenih književnih glasova regions. Autorka čije priče ostaju sa čitaocem dugo nakon što se poslednja stranica zatvori.

BURO. Poslednjih godina čini se da upravo autorke sa prostora bivše Jugoslavije oblikuju neke od najznačajnijih književnih glasova regiona. Kako doživljavate taj trenutak i da li mislite da danas postoji veći prostor za žensko iskustvo u književnosti nego ranije?


Magdalena Blažević: Kad sam još prije desetak godina, kao čitateljica, pokušala pronaći kratke priče i romane o ratu na prostoru bivše Jugoslavije nailazila sam gotovo isključivo na mušku literaturu (koju svakako rado čitam), i bile su to priče ispripovijedane iz pozicije vojnika, nekoga tko je prošao bojišnicu i vidio rat s prve crte. Takvu su književnost pisali Josip Mlakić i recimo Faruk Šehić, dva sjajna pripovjedača koji su iskusili rat i bilo je neminovno da o njemu pišu. Miljenko Jergović je već ’93. napisao „Sarajevski Marlboro“, sada već klasik, i donio drugu perspektivu rata, onu „običnog čovjeka“ na kojem se lome takvi, veliki, povijesni događaji. Ali meni je trebalo nešto posve drugačije – ženska i dječja perspektiva. Ona, dakako, nije daleko od te „prve crte“ jer su žene na našem prostoru, posebno u Bosni i Hercegovini pretrpjele nezamislivo nasilje i jedva da sam kasnije, kao spisateljica, izdržala teret tog istraživanja. Još sam jednom, ne znam po koji put, ostala pokošena količinom mraka i zla koji u sebi nose ljudska bića, u ovom slučaju muškarci koji su nad bespomoćnim, zatočenim ženama koristili sva sredstva da je ponize, ubiju im dostojanstvo, onesposobe za nastavak normalnog života.

Bila je to, uistinu, jedna od strategija ratovanja.

Na našu sreću uskoro su se pojavile autorice koje su pisale o ženama, o iskustvu koje su proživjele ili su ga mogle razumjeti. Nezahvalno je nabrajati imena jer je neminovno da ću nekoga zaboraviti, ali bile su mi značajne knjige Tanje Stupar Trifunović, Lane Bastašić, Lejle Kalamujić, Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Ivane Bodrožić itd. U njihovim tekstovima sam prepoznala svoja iskustva, mogla shvatiti tuđa i donekle pokušala dokučiti razmjere bezvlašća i zla. Teško mi je odgovoriti na zadnji dio pitanja jer ja jesam usmjerena na žensku književnost kao čitateljica i zato mi se čini da je dominantna, ali da pitate nekog drugog, možda biste dobili drugačiji odgovor.

BURO. U vašoj prozi žene često nisu samo junakinje priče, već nositeljke porodičnog sećanja, trauma i neizgovorenih istina. Koliko vam je važno da kroz književnost ispričate upravo takve, često prećutane priče?


Magdalena Blažević: Da ću pisati najviše o ženskom iskustvu bilo je jasno već s prvim pričama. Taj kompleksni, tajni, privatni i javni život žena mi je jako privlačan. Uz to, prirodno je i da ga bolje poznajem i da ću bolje pisati iz te perspektive, nego muške. Da bude jasno, zanima me i muški svijet, ali sam svjesna da mi u tom slučaju treba više vremena za istraživanje i za rad na tekstu. Ipak, sada, kad pišem petu knjigu, mnogo sam sigurnija u sebe, ruka mi se opustila i u tekstu je mnogo više muških likova, koji su proširili moj književni svijet, ponegdje ga i osvježili. 
Uz to, valja priznati, kad bismo željeli ispričati povijest neke obitelji ili zajednice učinili bismo to upravo glasom žene, jer činjenica je da su žene svjedoci kako veliki događaji utječu na dom, obiteljsku dinamiku, tijelo, identitet… Također, one su najčešće one koje čuvaju usmenu predaju – priče, pjesme, anegdote, zagonetke, recepte. Njihov glas čuva međugeneracijsko pamćenje. One su sveprisutne, umovi i tijela su im poput najkompleksnijih arhiva.
Vaše pisanje odlikuju suptilan, gotovo lirski jezik i veoma snažne emocije.

BURO. Kako pronalazite ravnotežu između poetskog izraza i teških tema poput rata, nasilja, gubitka ili odrastanja?


Magdalena Blažević: I jezik je, poput tema o kojima pišem, došao prirodno, već je bio formiran samo ga je trebalo pustiti i raditi na njemu, jer više od ičega vjerujem u „ležanje“ i uređivanje teksta. U pisanju ne smije biti žurbe. 
Svaka tema traži određeni jezik, ritam i melodiju, a na piscu je da ih pronađe. Taj jezik se, dakako, mijenja s vremenom, s iskustvom, ali sigurna sam da se može prepoznati stil određenog pisca bez obzira na to o čemu piše.

BURO. „Vučija kuća i drudge proze” okuplja priče koje se bave ženama, detinjstvom, prirodom i nasleđem prošlosti. Kako je nastajala ova knjiga i da li ste od početka znali da će upravo ove priče pripadati istom svetu?


Magdalena Blažević: Nakon što je, prije šest godina, objavljena prva knjiga priča „Svetkovina“, nastavila sam pisati kratke priče, jer ta je forma moja prava ljubav, u njoj sam najbolja i njome potpuno vladam, iako se ne zanosim time da i dalje ne trebam raditi na stilu, jeziku i strukturi. Ipak, s „Vučjom kućom“ sam malo eksperimentirala – i s formom i s temama. „Vučja kuća“ je eksplicitna, ponegdje i nepodnošljiva za čitatelja, ali tako je trebalo biti. I meni je povremeno bilo nepodnošljivo i istraživanje i pisanje. I neka je. 
Pronašla sam način da ih ispripovijedam – tako su neke od mene zahtijevale i po četrdesetak stranica, dok su druge iziskivale jedva par rečenica i to nisu kratke priče, nego kratke proze. Željela sam zadržati jačinu tih priča, kao i u drugim tekstovima koji nisu narativni, nego više govore u slikama i simbolima. Najviše volim tako pisati. 
Sve priče koje sam do sada objavila, njih pedesetak, odavno sam imala u formi skice, određene slike, ideje… Za svaku od njih, pa i za one koje su odbačene mislila sam da moraju biti ispripovijedane jer zašto su onda tu, u mojoj glavi, zašto me kopkaju i muče…

BURO. U vašoj prozi mnogo toga ostaje između redova, u tišini i neizgovorenom. Verujete li da književnost ponekad može snažnije da progovori upravo kroz ono što ne izgovara direktno?


Magdalena Blažević: Važna mi je jedino dobro ispripovijedana književnost – hoće li ona biti potpuno narativna i jednostavna (imajmo na umu da je ponekad jednostavno najteže), ili će biti izgrađena od pjesničkih slika, potpuno neuobičajenih metafora, manje je važno. Čitatelj se dok čita i ne pita kako je nastao tekst, nego ga želi konzumirati, uživati u njemu, osjetiti ga, poistovjetiti se s njim.
 Kao pisac, uvijek sam bliža suptilnom, neizrečenom jer te bjeline jesu one koje najjače udare, pokrenu nešto u utrobi.

Kad pročitam knjigu i ne osjetim baš ništa to doživljavam kao stanje istinskog poraza.

BURO. Da li vam je važno da vas čitaju kao regionalnu autorku i koliko vas inspiriše zajednički kulturni prostor bivše Jugoslavije?

Magdalena Blažević: Teško je ovaj naš, ionako mali, prostor cjepkati i kad je u pitanju kultura, posebno književnost, prostor bivše Jugoslavije vidim kao cjelovit s iznimkom Slovenije i Makedonije jer mi za čitanje njihove književnosti ipak treba prevoditelj. 
Mislim da sam kao autorica specifična, jer u zemlji u kojoj sam rođena i u kojoj živim, imam samo jednu objavljenu knjigu dok recimo u Srbiji imam sve objavljene knjige, svoje čitatelje koji mi na svakoj promociji pokažu da sam i više nego dobrodošla. Moje se knjige najprije objavljuju u Hrvatskoj, čije imam državljanstvo, i sva prava kao da sam tamo i rođena što mi je otvorilo mnogo prilika za nominacije na natječajima za nagrade, za potpore ministarstva te priliku da se moje knjige predstave stranim izdavačima. Ispostavilo se da je lakše objaviti knjigu u Parizu, Londonu ili Barseloni nego u Bosni i Hercegovini. Ipak, moje su knjige i ovdje došle do čitatelja i raduje me svaka poruka i komentar.

BURO. Kada pogledate savremenu regionalnu književnu scenu, šta vas danas najviše raduje? Da li postoji osećaj da se formira nova generacija autorki čiji će glas tek ostaviti veliki trag, i šta biste voleli da ona donese književnosti u godinama koje dolaze?


Magdalena Blažević: Suvremene autorice su već ispisale knjige, priče koje će se čitati još dugo, neke će postati klasici. Knjige im se prevode i čitaju ne samo u Europi, nego i šire, a pripovijedaju priče malih naroda, ljudi s margine, ne mislim pritom samo na ratne, nego ljudske priče, i ovaj prostor su stavile na mapu svijeta.

BURO. Za kraj, kroz mali leksikon preporuka: koji film, seriju ili predstavu nam preporučujete, koju knjigu trenutno čitate (ili joj se uvek vraćate) i šta slušate ovih dana?


Magdalena Blažević: Upravo sam dovršila knjigu intervjua s Hertom Miler (Herta Muller) naslova „Selo na kraju svijeta“ i dopuštala sam sebi da čitam samo desetak stranica dnevno, da duže uživam. Volim svaku njenu knjigu, i nisam očekivala da ću ove intervjue čitati kao uzbudljivu fikciju, a bilo je baš tako. Moram priznati da sam filmove i serije malo zapustila jer pišem novi roman, ali s nestrpljenjem iščekujem novi film Pavela Pavlikovskog „Fatherland“ jer sam potpuno zaljubljena u njegovu poetiku, u filmove „Hladni rat“, „Ida“, „The Woman in the Fifth“, u njegovu muzu Huanu Kulig (Joanna Kulig) pa neka bilo koji od ovih bude moja preporuka. 
A za slušanje… Preporučujem izvedbe sefardskih pjesama Jelene Milušić i Merime Ključo, na mene djeluju poticajno, sjajan je to performans.

Fotografije: Ema Bednarž, Privatna arhiva, Promo