Prije nekoliko dana bio je utorak.
Drugačiji od svih mojih ostalih jer sam tog utorka odlučila da idem na reduciranu ishranu. Rekla bih “dijetu” ali se plašim da će me sa svojim objašnjavanjem terminologije napasti svi nutricionisti i zdravi fitness ljudi, uz priču kako je bitno promjeniti navike, pa onda djela, pa onda i život, kako su dijete neodrživa kratkoročna riješenja i tako dalje i tako bliže.
Sve ja to znam.
Isto tako znam da o zdravlju koje se unosi kroz usta ne znam zapravo ništa značajno i da mi je od zdravog avokada i ovsene kaše za doručak vazda bilo bitnije da u miru legnem i u miru se probudim. Pa onda u tom miru i pojedem ćevape za doručak. Ako mi se jedu. Obavezno uz ajvar, neovisno o tome jel mu sezona.
Jednog sam se jutra u Sarajevu sa svojim prijateljima uputila na doručak. A. je predložila neko novo “kašasto-avokadasto” mjesto. Zamolila sam ju da idemo u nešto konkretnije. Kako sam gost, A. je prijedlog prihvatila, pa u tom konkretnijem za sebe odabrala ono što normalni ljudi za doručak i biraju, omlet uz cijeđeni sokić. Ja sam naručila domaću pogaču i mućkalicu.
A. bijaše šokirana.
Baba mi cijeli život govori, dok sjedim s njom uz jutarnju kavu kako je jedan doktor iz televizora rekao da je doručak najvažniji obrok u danu, da se ne smije preskakati i zašto sam tako tvrdoglava pa ga tako često ne želim jesti.
Možda i jesam tvrdoglava, ali ne s doručkom. Samo ne radim ono što je rekao iz televizora doktor, a baba čula i ono što čitam na internetima od nutricionista i ljudi koji znaju.
Oni znaju kako treba, a ja znam šta se meni radi ili ne radi.
Okej, tvrdoglava sam.
I tako sam živjela svoj, po svim pravilima, život nepravilne ishrane. Obroke nisam vezala za određene sate. Za doručak sam znala pojesti i sarmu ili do četiri popodne nisam jela uopće i ako sam se probudila u rano jutro pola šest, jedan sam prosecco popila već u podne, bez obzira na činjenicu da je to možda društveno neprihvatljivo. Znate ono, na nekom drugom komadu svijeta je sedam navečer, objašnjavala sam si.
Uz sav takav život i navike, uvijek sam redovno trenirala. Dakle, ne dva mjeseca pred ljeto. Nego kontinuirano, tri puta tjedno cijele godine. I uvijek bila zadovoljna svojim obnaženim odrazom u ogledalu.
A onda su prolazile godine, i kalendarske i moje i krajem 2018. se na mom tijelu počinju čitati burgeri i pizze pojedeni u gluha doba nakon dugih noći, sarme i ćevapi za doručak.
Bez hiperobole i metafore, jednog sam se jutra probudila i samo više nisam mogla ući u svoj neelastični jeans S veličine. Počela sam kukati prijateljima, dosadila im sa svojom pričom o prekonoćnom zadebljanju na trbuhu i bokovima, jer oni naravno, nisu vidjeli nikakve promjene.
Pretjeruješ! – rečenica je koju sam čula kao odgovor na svako moje “kako je moguće da mi je tijelo preko noći nabujalo?”
Iako je odjeća oversized, tijesna je postala koža.
I samo sam prelomila!
Ja, sama sa sobom i slikom koju sam vidjela u ogledalu, a s kojom nisam zadovoljna.
Uz pomoć dobrog Googla, iščitala sam sijaset nutricionističih tekstova, preslušala more savjeta fitnes trenera i inih, pričala s prijateljima koji imaju svoja iskustva i selektirala za sebe ono s čim najbolje rezoniram.
Nikom neću reći kakav mi je trenutni režim, jer sam sigurna da će se naći toliko dobronamjernih ljudi koji će me savjetovati da treba drugačije ili možda da samo promjenim ovo ili ono.
A dobro znam da netraženi savjet ljudskom umu uvijek zvuči kao kritika. A ja sam čovjek.
I gorivo su mi pohvale. Od kritika mi trokira motor. U prijevodu, posegnut ću za sočnim burgerom.
Na koncu, živimo u dobu u kojem je toliko raznih prehrambenih metoda i principa i smatram da ne postoji jedan, univerzalni i najbolji. Putevi su razni, svatko za sebe treba odabrati svoj. Po vlastitim afinitetima, shodno životu koji živi.
I najbitnije, onaj koji mu neće praviti psihološki kuršlus.
Mi ljudi stvarno možemo sve, pa sretno svima koji odluče prelomiti i krenuti u akciju mijenjanja navika.
Ne zbog bilo koga drugog. Ni zbog ljeta.
Samo zbog i samo za sebe!
Pa se čujemo u aprilu, da izmjerimo napredak!
Do tada, nazdravljam svima s vodom s mjehurićima iz champagne čaše.
Znamo već kako new age kaže, – sve je u glavi!
